Standing ovations, ili, što bi sportski novinari rekli, aplauz na otvorenoj sceni. Tako je, karikaturalno neotesano, stojeći iza govornice Vlade Crne Gore, sve u gumenim cipelama sa kramponima, novi ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović, dočarao kako crnogorska javnost doživljava opoziv sedam crnogorskih diplomata.
Nije se mlađani ministar udostojio ni da objasni razloge opoziva, tek štura rečenica da ,,samo oni znaju kakvu su štetu nanosili“. Čak nije ni pokušao da razradi onu tezu svog šefa Krivokapića da su njih sedmoro tri posljednja mjeseca nanoslili ,,štetu državi“. I to bi bila, što se tiče ministra, završena priča: premijer srećan, potpredsjednik Vlade srećan, ministar vanjskih poslova srećan što su oni srećni, a javnost puca od sreće (čitaj: standing ovations) što ima narednih dana da se igra pitalice – ko je sljedeći na spisku, ko će ostati bez namješetnja, plate? Što ćeš - svako ima svoga Vulina!
Ostalo je neodgonetnuto: hoće li sedam ambasadora, od kojih makar dvoje imaju radnog staža u diplomatiji koliko mlado ministarče ima ljeta; hoće li ih sve, ili samo pojedine koji su državi nanijeli najviše štete, smjestiti u neki, za potrebe nove vlasti, novoizgrađeni hotel ,,Luks“. Đe će, kao u starim dobrim sovjetskim vremenima, nakon dana ispitivanja priznati djela protiv naroda i države. Pa će ih onda poslati, ne u ledeni Sibir nego na hladnjikavu Sinjajevinu, koja će, zaslugom potpredsjednika Vlade i koordinatora svih službi bezbjednosti, postati - umjesto vojnog poligona, prostor za prevaspitavanje nepodobnih.
Davno je Vorhol rekao da dolazi vrijeme u kojem će svako imati svojih pet minuta slave. Biće da je ministar Radulović pravilno razumio da je, nakon tihovanja u Ministarstvu vanjskih poslova, došlo njegovih pet minuta.
Pa kreće u proces odstrijela. Prva meta: ambasador pri Svetoj Stolici Miodrag Vlahović, nekadašnji ambasador Crne Gore u Vašingtonu i crnogorski ministar vanjskih poslova u doba kada je današnji još tragao za svojim identitetom. Biće da je vlastiti identitet prepoznao u ruskoj tradiciji čistki. Vlahovića će na disciplinsku jer je, uh, kako je to opasno, još 2018. godine u jednoj depeši konstatovao da je, pazite sad, ,,politika srpske vlade, i direktna, i izvedena/posredna, svakim danom je sve vidljivije, zasnovana na kompromitaciji, ugrožavanju, negiranju i potiranju crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta i integriteta“. Neka to, no se drznuo ambasador da uopštava i tvrdi kako brojni primjeri - od nastupa najviših srpskih zvaničnika, preko Srpske pravoslavne crkve, pa do intelektualnih, naučnih i medijskih krugova i da ta ,,unisonost i uniformnost tih napada ukazuje na koordinisanu aktivnost.
Dakle, još prije dvije godine crnogorski ambasador je upozoravao MVP na djelovanje nacionalističkih snaga iz Srbije i njihovih epigona iz Crne Gore. Je li to ta „nenadoknadiva šteta“ koju je opozvani diplomata napravio; što je razotkrio ono što će se desiti, ovo oslobađanje Crne Gore od sopstvene države i njenog identiteta? Neoprostivo!
Kakva su nepočinstva uradili oni drugi ambasadori, za sada se samo nagađa. Ko zna, možda je Vera Kuliš djelovala kao prikriveni državni neprijatelj, ne zato što zna nekoliko svjetskih jezika i što je karijerni diplomata, već što se drznula da organizuje posjetu predsjednika države Mila Đukanovića Njemačkoj. Stvarno neoprostivo!
Da su Radulović i oni što diktiraju spisak nepoželjnih u diplomatiji znali bilo što o proceduri, da ih je to interesovalo više od petparačkog sticanja slave, mogli su, gospodski, samo uputiti opozivno pismo i obavijestiti predsjednika države. Bez ikakvih obrazloženja, jer prema proceduri, to se i ne mora saopštavati, već je ingerencija ministra.
Ali, onih pet minuta slave znaju da opiju, a teško je biti gospodin-egzekutor. Uostalom, oslobodioci hoće da zabave narod onim što masi najviše prija: dajte hljeba i igara, dajte glave dežurnih krivaca koje treba smijeniti.
Pa ako je i crnogorska diplomatska mreža u pitanju. Koga briga, biće još ambasadora, samo će biti sve manje crnogorskih ambasadora.
E, to je nova crnogorska istorijska farsa koju živimo ovih dana, u vremenu koje nova vlast krsti nazivom ,,oslobađanje Crne Gore“. Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović, koji je dospio na litijaškom talasu i koji se sad uživljava u ulogu mladog Berije, zasjeo je u fotelju koja je nekad, makar i simbolički, pripadala jednom Gavru Vukoviću.
Je li to za standing ovations ili će više biti nalik stand up tragikomediji? Ili, po naški, ministarsko zastiđe.
