Biti slobodan umjetnik ili umjetnica nije nikakva titula. Borba za takvu slobodu je neprestana, a cijena previsoka. Luksuz, reko bi neko, na ovu skupoću. Istina, lakše je imati stalni posao, i svakog mjeseca platu, pa mogućnosti za kredit, nego juriti za konkursima, iznova se dokazivati i čekati ponekad i mjesecima ili godinama na isplatu honorara, zaostalih tantjema u pozorištu. Sloboda nikada nije bila precijenjena jer osjećaj da možete sve, a ne morate ništa nema cijenu.
U vrijeme studija, devedesetih, radila sam na Radio Politici. Tamo sam provodila i dane i noći, krala zanat štono kažu, a imala sam i od koga. U to vrijeme tamo su radili neki od najboljih novinara, muzičara, tehničara, prije svega dobri, pametni i kvalitetni ljudi od kojih si imao šta da čuješ i naučiš. Biti tamo bila je privilegija samo iz tih razloga. I tačno je ono što sam i prije govorila, samo ne znajući zašto, da je to posao koji sam najviše voljela. To ne znači da manje volim da pišem - pišem oduvijek i vjerovatno neću prestati dok sam živa - to ima veze sa osjećajem koji sam imala tada i koji do danas nikad nijesam osjetila toliko snažno. Eto zato. Pričam vam o slobodi.
Da, moja tvrdnja je najmanje nepristojna jer u to vrijeme ja svakog dana krećem na fakultet s mišlju ,,Samo da bus nije krcat“, a neko, u Sarajevu, kreće po komad hljeba i misli ,,Samo da danas ne puca“. Tamo i svuda gdje je bio rat, stao je život, a ja i u vrijeme najgorih restrikcija gradskog saobraćaja stižem i na predavanja i na radio gdje imam i pristojan honorar.
Ne idealizujem to vrijeme, ne ponovilo se. Lažu svi koji kažu da se onda bolje živjelo u Srbiji nego danas ili da je bilo više slobode. Nije. Možda smo imali taj privid. Ubistva novinara Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije nijesu do danas dobila epilog. Jasno je da je uređivačka politika kuće Politika, samim tim i radija, bila pod stalnim nadzorom. Na radiju se cjelokupan program snimao na magnetofonskoj traci i ta takozvana pogača čuvala se 24 časa. Svi urednici su bili postavljeni s razlogom, svi bliski Miloševićevom režimu, politički podobni. Vodilo se računa o vijestima koje su se emitovale na svaki sat, ali i o gostima koji su dolazili u emisije, ono, da ne bude iznenađenja.
Dobro se sjećam jedne reklame koja je prije emitovanja morala da bude odobrena. U pozadini su gruvali Stonsi (Paint it, Black) jer tada se nije vodilo računa o autorskim pravima, da ne kažem bili smo slobodni da iz njihove pjesme ukrademo uvodnih petnaestak sekundi. Uredničko vijeće se, kao i uvijek, sastalo i poslije mnogo preslušavanja jedan upita: A odakle vam ova muzika u pozadini? Mi kažemo, a jedan kolega u šali prevede naziv benda i oni se namršte. Pogađate? ,,Kotrljajuće kamenje“ je u njihovim glavama imalo loše asocijacije. Jasno, niko ne voli da se skotrlja i mi smo promijenili muziku.
Među papirima koje čuvam je i jedan od prvih izvještaja sa KZŠ, skraćeno konferencija za štampu, a sazvao ju je Aleksandar Berček tada na čelu Narodnog pozorišta. Bila je to neobična ,,predstava“, on sjedi na bini, na maloj sceni, mi novinari u publici. Napali su ga da vodi pozorište u propast, a on se brani čitajući sa papira na šta se troši novac u toj kući, a sve vrijeme vidno mu drhte ruke. I on je, kao i glavna urednica na radiju, na tu funkciju dospio po političkoj liniji - on kao član SPS-a, ona kao članica JUL-a. Za razliku od nje, njemu kao izuzetnom glumcu politika nije bila potrebna da uspije u životu, dok ona nije imala nikakvo novinarsko niti radijsko iskustvo.
Čim sam završila izvještaj, zatražila je da ga vidi, a potom i hemijsku da malo ,,interveniše“. Jesam li više bila ljuta ili tužna kad mi ga je vratila nazad, ne znam, ali nijesam htjela da sve napustim. Shvatila sam da ću gdje god da odem slobodu morati da osvajam, ili otimam, onako kao što su to već radili drugi na tom radiju i zbog čega mi je tamo bilo stvarno dobro. Bilo je raznih subverzija, uglavnom uživo u programu, i to su priče za autobiografiju - jednoga dana možda, a za ovdje ću ispričati samo jednu koja je čak i nagrađena na jednom festivalu.
Pitao me Dragoslav Mihajlović, novinar koji je i odličan montažer, bih li ja njemu malo pomogla onako dramaturški, hoće neki dokumentarac od tridesetak minuta da napravi, pa ako bude dobro on bi to poslao i na neki festival, a ja, tek upisala dramaturgiju, poskočim od sreće, pitam ,,o čemu je“? Kaže nije ništa smislio i da možemo zajedno da mislimo, ali da rok ističe za tri dana. To je bila fenomenalna prilika iako nam nije ni palo na pamet da ćemo ovom emisijom kad jednom ode u etar oteti i malo slobode. I, u toj stisci s vremenom mi smislimo da odemo u jedan dorćolski vrtić i da za jedno prijepodne snimimo tridesetak klinaca na temu šta je to sreća, sloboda, ljubav, porodica... Bez da djeci pomenemo politiku, rat, izbjeglice ili bilo što slično. Međutim, djeca nam svašta ispričaju.
Emisiji smo dali naslov ,,I kad političari dođu na vlast onda je rat“. A to je dio monologa dječaka koji je tih devedesetih svake večeri gledao dnevnik sa roditeljima. O svim tadašnjim aktuelnim političarima rekao je poneku, npr: ,,Šainović je seljak zato što nosi bijele čarape“. Nabrajao je iz čega sve može da se puca, pa je u nabrajanju pomenuo i neke ,,minonabacače“, a onda nam je objasnio kako počinje rat. Da ne vjeruješ da je ta misao iz dječije glave. Ta dokumentarna emisija sastojala se samo od dječijih odgovora. Niko se od urednika nije usudio da kaže da se bilo šta izbaci, i otišla je na festival onakva kakvom smo je napravili, gdje je i nagrađena. Koliko smo bili srećni!
Sjećam se da smo istog dječaka (sad mu je oko trideset) pitali ,,šta je sreća“, a on je rekao: ,,To je ono bijelo, što leti i svjetluca i ti ga juriš, juriš, a kad ga uhvatiš onda imaš sreću, ali može i da ti odleti“. Isto je tako i sa slobodom. Kada neki komad prigrliš, i ta ti radost ispuni grudi, moraš da znaš da to nije zauvijek.
