Medijsko blaćenje Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade Hrvatske, koji je otišao u Knin na obilježavanje 25 godina akcije „Oluja“, ne prestaje u Srbiji. Takvim postupkom vlast poručuje da je ne interesuju dobri regionalni odnosi i saradnja, već samo kontrola svih Srba u regionu, jer Beogradu ne odgovara kada su Srbi dio vlasti kao Hrvatskoj, a kritikuju zašto Srbi nijesu dio vlasti u Crnoj Gori.
Zamjena teza
Predsjednik Srbije Aleksandar Vucic iznio je suštinu problema tvrdeći „Pupovac je odluku trebalo da donese u dogovoru sa Srbijom i Republikom Srpskom“ i okrenuo stvarnost tako što je od sebe napravio žrtvu tvrdnjom da ga napadaju hrvatski portali i da ce analizu napada predočiti za nekoliko dana.
- Odlazak Miloševića na proslavu je pokušaj rušenja srpskog jedinstva. Srbi u Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori i većinski broj Srba u Hrvatskoj misle drugačije i zato se ta odluka nije smjela donijeti na takav način - rekao je ministar spoljnih poslova Ivica Dačić, koji je 1995. godine bio portparol SPS-a, partije čija je politika dovela do egzodusa Srba i ogromne ljudske nesreće koja je viđena u konvojima na granici u Sremu. Srbi prognanici tada nijesu bili potrebni Srbiji, što svjedoče brojni prognanaici (NIN 11. 8. 1995. i 18. 8. 1995). Međutim, danas Srbija vapi za njihovom nesrećom i na mjestu gde su ih šikanirali 1995. sada se prave pripredbe na kojima patrijarh i predsjednici Srbije i Republike Srpske govore o patnji prognanika.
- Interes Srbije je bio da se ti ljudi odbrane tamo gdje jesu. Mi nemamo ni škola, ni obdaništa, ni bolnica, ni fabrika, ni kuca, ni stanova, ni hrane za taj svijet koji se sliva ovamo. Kad bih se ja pitao, učinio bih sve što mogu da ih vratim tamo gdje su bili – ne zato što ih ne volim, nego zato što bi i moj razlog za bavljenje politikom tada još postojao, što bi to bio znak da Velika Srbija postoji, a drugo, njima nigdje neće biti tako dobro kao što bi im bilo na njihovim, makar i spaljenim ognjištima - rekao je Tomislav Nikolić, tada potpredsjednik Srpske radikalne stranke za NIN, 18. 8. 1995.
Nameće se onda pitanje zašto Srbija kritikuje odlazak Miloševića u Knin ako joj je stalo do dobrosusjedskih odnosa.
Izrazita selektivnost
- Teme iz skorije ratne prošlosti i odsustvo njihovog kritičkog sagledavanja onemogućavaju bilo kakav napredak u bilateralnim odnosima do daljnjeg – kaže za Pobjedu prof. dr Dragan Đukanovic sa Fakulteta političkih nauka. Prema njegovim riječima „zato i suštinskog napretka do sada nema“.
On smatra da, svakako, nije moguće izgraditi kulturu mira ako napadamo odlazak Miloševića u Knin. Marijana Stojčić, sociološkinja koja se u Centru za primenjenu istoriju bavi istraživanjima događaja iz 90-ih godina, smatra da „zvanične reakcije iz Srbije nijesu neočekivane kada se ima u vidu da srpski i hrvatski nacionalizam već decenijama funkcionišu po principu spojenih sudova i međusobno se osnažuju“.
Ona za Pobjedu objašnjava da nacionalističke narative karakteriše izrazita selektivnost i tendencioznost u odnosu prema prošlosti gdje po pravilu na „našoj strani“ koja je „strana Dobra“ postoje samo žrtve (ili heroji), a na drugoj, „strani Zla“ samo zločinci.
- To je mitološko, manihejsko viđenje svijeta gdje se nema ambivalencija, protivrjecnosti, niti kompleksnosti koje su dio konteksta. Iz puke etničke pripadnosti proizilazi moralna superiornost jednih i brutalnost i zloćudnost drugih. Po pravilu se ističu price o „našim“ herojima, ali i o „našim“ žrtvama i nepravdama koje su „nam“ kao kolektivitetu nanijete - kaže Stojčić.
Navodi da su u sagledavanju prošlosti njihova posljedica često uprošćena crno- bijela objašnjenja, nevidljivost žrtava koje pripadaju strani koja je označena kao loša i nevidljivost počinilaca zlocina koji pripadaju strani koja je oznacena kao dobra, i dekontekstualizacija i/ ili lažna kontekstualizacija sukoba.
Bez zaborava
Niko nije rekao da treba zaboraviti progon Srba, ali zašto se u Srbiji istorijski događaji tumače na osnovu selektivniih činjenica: uzimaju se samo akcije nad Srbima „Bljesak“ i „Oluja“, a ne govori se što su Srbi radili.
Stojičić kaže da u Srbiji, iako manjinski, postoji i drugačiji odnos prema prošlosti od dominantnog nacionalističkog iza koga stoje resursi države. Ona navodi i da je zajedničko i naraciji o trijumfu i slavi i naraciji o mučeništvu i žrtvi da se briše i potiskuje sve ono što iskače iz ovako postavljenog okvira - svi događaji koji bi mogli da budu povezani sa nelagodom, stidom i uvidom da su nad nekim ljudima izvršeni zločini „u naše ime“ i od države u kojoj živimo.
- Zato se u Srbiji zna, govori i obilježava recimo, stradanje Srba u NDH, „Bljesku“ i „Oluji“, ali nema ničega od onoga što se dešavalo u periodu između 1991. i 1995. godine. Kao što nema ni recimo, Srebrenice, Foče, Višegrada, ni zločina nad kosovskim Albancima. Nema takođe, ni priče o antiratnom otporu u Srbiji koji je postojao, o odnosu prema izbjeglicama koje su došle iz Hrvatske i BIH, kao ni price o brutalnim prisilnim mobilizacijama krajiških izbjeglica 1995. odmah nakon „Bljeska“ i „Oluje“, nacinima na koje je razoreno i društvo u Srbiji - objasnila je Stojčić.
Ona ističe da pitanje zašto to u Srbiji jedan značajan dio stanovništva podržava, zahtijeva kompleksan odgovor.
- Ali, na nivou vladajućih struktura ne treba potcjenjivati potrebu za legitimacijom sistema uspostavljenog devedesetih, kao i ne samo ideološki, već i personalni kontinuitet koji postoji u odnosu na devedesete – zakljucuje ona.
Dobri gestovi
Gestovi Borisa Miloševića i Tome Medveda su simbolički iskorak iz ovako postavljenog okvira. To može da bude korak ka jednom drugaćijem kompleksnijem viđenju ratova devedesetih, gdje u odnosu prema žrtvama (a i počiniocima zločina) neće ključna odrednica biti njihova etnička pripadnost. Time se smanjuje i prostor za manipulaciju realnom patnjom ljudi i postaje moguće otvoriti pitanje uloge i odgovornosti državnih struktura, ali i konkretnih ličnosti u okolnostima koje su dovele do viktimizacije. Ne treba očekivati da će onima koji su na viktimizacijama (simbolički i/ili materijalno) profitirali ili danas profitiraju, to biti drago - navodi Stojčić.
Nacionalni intres koji vodi u nesporazume
- Svako iskazivanje želje da se drugačije pristupi regionalnim odnosima smatra se odsustvom od ‘nacionalnog interesa’. U takvoj klimi ostaje samo i dalje neprekidan niz otvorenih pitanja Srbije sa susjedima - kaže prof dr Dragan Đukanovic.
