Crnogorskog fudbalskog reprezentativca Iliju Martinovića u četvrtak ujutro, umjesto alarma, probudile su bombe koje su padale po Odesi. Iako je bio svjestan da do eskalacije krize u Ukrajini može doći, potajno se, kaže, nadao da se to ipak neće desiti.
Sredinom prošlog mjeseca, iz slovenačkog Maribora, naš mladi fudbaler, prešao je u klub Černomorec iz Odese. Novim saigračima se, kako je kazao za Portal Analitika, priključio na pripremama u Antaliji gdje su boravili 40 dana. U Ukrajinu je stigao 19. februara.
Od sjaja do očaja
Nažalost, morao je brzo da je napusti.
“Tih pet dana su bili u rasponu - od sjaja do očaja. Postojale su instrukcije i mogućnost eskalacije, ali desna strana države je osinje gnijezdo od začetka sukoba, 2014. godine. Mimo regije Donbas, život se odvijao normalno”, priča nam Martinović.
Ljudi u danima prije ruske invazije nijesu, kaže on, bili u strahu od uvođenja vanrednog stanja. Period do eskalacije krize proveo je okružen gostoprimljivim stanovništvom u gradu smještenom na obali Crnog mora.
„Odesa je prelijep grad i najvažnija luka u Ukrajini. Ko god je posjetio nije ostao ravnodušan, pa ni ja. Među stanovništvom su zastupljene različite vjere i nacije, svakog prima u naručje. Takav je i bio život za kratko vrijeme koje sam proveo tamo, dok se nije desilo pomračenje u četvrtak ujutru kada su ruske trupe umarširale“, kazao je Martinović
Put od Odese do Cetinja
Tada se situacija mijenja i Martinović donosi odluku da napusti zemlju. Kazao nam je da to ne bi uspio da mu nijesu pomogli crnogorski državni službenici i ambasadori, zahvaljujući kojima je sinoć i stigao u rodno Cetinje.
Opisujući put, Martinović kaže da su gužve u pravcu izlaska iz Ukrajine bile nepregledne, a da gotovo nije bilo nikoga ko je ulazio u zemlju.
“Sa saigračima sam obezbijedio prevozno sredstvo do moldavske granice, koje je izuzetno bilo teško pronaći, jer je rat u četvrtak ujutro počeo. Umjesto alarma probudile su nas bombe“, dodaje Martinović.
Do prve granice, priča on, putovali su jednim vozilom, a drugo su koristili kako bi stigli do Kišinjeva.
„Tamo je počasni konzul Crne Gore dogovorio prevoz za mene do granice sa Rumunijom, gdje me je preuzelo vozilo ambasadora Gorana Poleksića i u gluvo doba noći dovezlo do aerodroma u Bukureštu”, priča naš sagovornik.
Zbog vanrednog stanja koje je i Moldavija uvela zbog krize u Ukrajini, kaže, morao je da prođe brojne provjere.
“Dugujem iskrenu zahvalnost pomenutim ljudima, kao i Nikolini Karanikić, službenici iz naše ambasade u Kijevu. Crna Gora je tu za svoje građane, što me mnogo raduje”, kaže Martinović.
Iako je uspio sigurno da se vrati u Crnu Goru, postajala je, ističe, bojazan da neće moći da napusti Ukrajinu.
“Zakoni i pravila u državi koja je u ratnom sukobu više ne važe. Moglo je da se desi svašta, ali sam ipak odlučio da pođem i dobio sam adekvatnu pomoć”, istakao je.
Ponosan na saigrače koji su ostali u bunkerima
Govoreći o saigračima iz ukrajinskog kluba, Martinović kaže da su smješteni u bunkere, te da sa njima razgovara svakodnevno i da se raduje skorom susretu.
“Moje misli su sa njima i njihovim porodicama. Ukrajinci su hrabar i otresit narod. Bore se za svoju slobodu i njihov duh ne može da bude pokoren. Smrt je za njih ništa, a život je ono što je teško u datoj situaciji. Crnu Goru pominju često, jer sve više njihovih državljana nalazi utočište u njoj. Neki planiraju i život kod nas i vidim da nas cijene. Ponosan sam na njih”, poručuje Martinović za Portal Analitika.
