Komisija Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta procijenila je da je Martinin rad najbolji među 166 pisama koliko je na adresu Pošte pristiglo povodom Takmičenja.
Drugo mjesto osvojio je rad Veljka Popovića, učenika sedmog razreda OŠ „Olga Golović“ iz Nikšića, dok je trećeplasirani rad Anđele Jovanović, učenice osmog razreda OŠ „Vuko Jovović“ iz Danilovgrada. Specijalna nagrada pripala je Srpku Kadriću, učeniku petog razreda OŠ „Vladimir Nazor“ iz Podgorice.
Zbog kvaliteta svojih radova posebno su pohvaljeni učenice i učenici:
Jakša Jovanović, OŠ „Vladmir Nazor“, Podgorica; Darinka Račić, OŠ „Vukajlo Kukalj“, Šekular, Berane; Nikolina Stevović, OŠ „Dašo Pavičić“, područno odjeljenje Igalo, Herceg Novi Yelleza Rama, OŠ „Maršal Tito“, Ulcinj; Anđelka Banićević, OŠ „Ilija Kišić“, Zelenika, Herceg Novi; Ksenija Pestorić, OŠ „Ilija Kišić“, Zelenika, Herceg Novi.
Pošta Crne Gore prevela je najuspješniji rad i proslijedila Svjetskom poštanskom savezu na Pedeseto međunarodno takmičenje za najljepše pismo. Autore najboljih radova u Crnoj Gori Pošta tradicionalno nagrađuje 9. oktobra, na Svjetski dan pošte.
Pobjednik Takmičenja će ove godine dobiti laptop, autorima pisama koji su osvojili drugo i treće mjesto biće dodijeljeni digitalni fotoaparat i mobilni telefon. Svake godine Pošta dodjeljuje i biciklo učeniku čiji je rad osvojio četvrto mjesto.
Takmičenje za najljepše pismo jedan je od najpopularnijih literarnih konkursa. Zasluge za veliku popularnost i kvalitetnu realizaciju ovog projekta, Pošta Crne Gore, kao organizator, dijeli sa Ministarstvom koje godinama nesebično i kvalitetno podržava ovaj literarni konkurs.
Martina Gandis - najbolje pismo:
Draga sestro,
Ovi dani nose neizmjernu radost poslije svih onih neprospavanih noći, strepnji i iščekivanja. Sve je dobilo novi smisao, pa čak i sjedjenje na skučenoj, betonskoj terasi ograničenoj pogledom u naizgled ogoljeno, požarom opustošeno brdo.
Sjećaš li se onog dana kad smo se testirale i našeg izraza lica punog nevjerice kada smo saznale da smo pozitivne na Covid-19, a tek one agonije i besanih noći kada se tata borio za život. Prošlo je mjesec dana kao tren i napokon sam shvatila da se sve može okrenuti u jedan dan, da si danas neizmjerno srećan, a sjutra izbezumljen i očajan i da se trenutna bezvoljnost već sjutra pretvara u životnu snagu pojedinca i shvatiš da se sve preokrene za tren i da sve ima svoj početak i kraj.
Treći dan, kada sam dobila temperaturu, nijesam se uplašila, ali sam počela da shvatam da situacija sa Covid-om 19 nije nimalo bezazlena. Brinula sam za tatu čiji me kašalj budio i unosio nemir kao i za mamu koja je nervozno hodala od vrata do vrata obilazeći sve nas noseći toplomjer u ruci.
Ja, nesmotrena u ovoj situaciji, izgubljena u vremenu i prostoru, pomažem koliko mogu, kuvam čajeve do iznemoglosti, pričam preko telefona sa drugarima koji me ispituju do detalja dok gulim đumbir dosta vješto i cijedim narandže dok me ruka ne zaboli. A svi pitaju: „Kako si, Martina?“, a ja uvijek isto promrmljam: „Dobro sam“, a sve nešto čekam da me zaboli, dok nervoza i nemir zbog ove izolacije ponavljaju da im se požalim:
„14 dana treba izdržati“, a cijelo vrijeme gledam u rješenje sanitarne inspektorke koje mi bode oči – ne smijemo napustiti stambeni prostor. Napolju sunca na pretek k'o za inat, a još se treba izboriti sa ukućanima za svoju prostoriju i mjesto ispred TV. „Dizaću se svako jutro prije svih da zauzmem trosjed“, kažem, „da bar na miru moru gledati seriju i guliti đumbir“. „Da gulim bijeli i crni luk neću“, izričito rekoh majci, „jedva i čaj od luka da popijem, a ne još i da ga gulim“.
U svakom smislu borba ne prestaje. Prolazili su dani, dobro sam se osjećala, dok je tata završio u bolnici na kiseoniku, a nas tri prošle s laganim simptomima. Obuzeo me je strah šta će biti sa tatom, a ne možemo ga ni posjetiti. Počinjem sebe preispitivati jesam li mu dovoljno puta rekla da ga volim. Svaki telefonski poziv unosi nemir...Ti dani su bili toliko dugi, neizvjesni i prazni, a ja jako tužna i potištena. Poslije pet dana tata počinje da se oporavlja, jedva čekam da ga vidim. Znaš i sama koliko smo bile srećne kada je tata izašao iz bolnice i kada smo napokon svi ozdravili.
Shvatih da život nema miljenike i da nema pošteđenih i da ova globalna epidemija ne bira čak ni pol ni uzrast, moramo biti svi društveno odgovorni i držati i dalje distancu.
Ovo nije kraj i ja ću svakodnevno i dalje nositi masku i držati distancu, piti vitamine – cink i selen i guliti đumbir do iznemoglosti jer bitka je dobijena, ali rat protiv ovog podmuklog neprijatelja još uvijek traje... Nadam se, ne zadugo..
Tvoja Martina
