Novi roman proslavljenog srpskog reditelja i pisca Gorana Markovića „Hamlet u Paviljonu br. 6“ predstavljen je sinoć pred brojnom publikom na Trgu nezavisnosti u okviru prve večeri Međunarodnog festivala književnosti.
Roman rasvjetljava sudbinu glumačkog poziva danas u Srbiji, prvaka drame koji je negdje usput u svojoj karijeri izgubio autentičnost i polet koji krase svakog pravog umjetnika i umjesto toga prepustio se rutini i kolotečini sredine u kojoj živi.
Marković ističe da je u romanu spojio naigled nespojivo - Šekspira i Čehova.
„Postoji tanka nit između ta dva štiva, a to je pitanje ludila. Imamo pitanje da li je Hamlet lud, dok u Paviljonu br. 6 postoji ta veza ljekara sa ludakom koji ga na kraju uzima pod svoje. Veza između ludila i glume je zapravo ono što spaja ta dva štiva i što me dugo intrigira“, kazao je Marković.
Osvrnuvši se na bogatu profesionalnu karijeru i iskustvo sa autokratskim režimima Marković ističe da se trudio da bude angažovan umjetnik i na strani „ljudi pritisnutih mračnom silom“.
Prisjetio se 1968. godine i Praškog proljeća kojem je svjedočio dok je bio student prve godine režije.
„Gledao sam tenkove na ulicama i rodila se tada u meni ideja da se treba boriti protiv mračne sile. Uvrtio sam sebi u glavu da ono čime se bavim, a to je film, mora biti subverzivno, kazao je Marković.
Smatra da danas ne plaća visoku cijenu kritičkog stava i angažmana.
„Za vrijeme Miloševića, dok sam još bio u punoj snazi, imao sam dosta gadne trenutke. Ovo sada su male pakosti. Na primjer, ne daju mi nacionalnu penziju, film mi je ukinut ili neko preuzme moja predavanja na fakultetu. To su male pakosti velikih zlotvora. Nije to nešto što bi moglo da me unesreći“, kazao je Marković.
Sa druge strane, mnogo je umjetnika koji su se, kako ističe, „prišljamčili režimu“.
„Sreo sam jednog glumca i nisam izdržao, kazao sam mu - krpo, bijedniče, sram te bilo! On me gledao zapanjeno. Jednostavno, ne da nisam izdržao, nego nemam više vremena. U godinama sam kada moram da kažem ljudima takvog kova što mislim o njima, da ne bih otišao u grob, a oni ostali neokrnjeni“, zaključio je Marković.
