’’Skakali smo na časovima fizičkog vaspitanja, u 6. razredu Osnovne škole. Zavoljela sam skakanje u vis. To je sve na početku bila zabava, igra, nije se puno treniralo. Nastavnik me je otkrio i usmjerio ka atletici. Malo po malo, postalo je ozbiljnije, sve do 2008. godine kada sam počela da radim sa Dragutinom Topićem. Godinu dana nakon toga sam učestvovala na juniorskom Evropskom prvenstvu u Novom Sadu i tu sam bila druga. To je moja prva velika medalja. Čak mi je i draža nego zlatna sa Svjetskog prvenstva. Trener je bio samnom, prva medalja, i to još došla neočekivano. Godinu dana kasnije postala sam svjetski prvak. Bila sam srećna, ali bilo mi je krivo jer to nijesam mogla da podijelim sa trenerom’’, kazala je Marija, i istakla da je izuzetno zadovoljna radom sa Dragutinom Topićem.
’’Napravili smo super odnos. Prošle godine se malo ljutio na mene, jer sam imala malo veću kilažu pa nijesam skakala kako treba. Nadam se da ću ove godine da ispravim greške iz prošle. Ima dosta razumijevanja i odličan je kao trener. Tu je za mene i van treninga da mi pomogne.’’
Do 6. januara Marija je sa svojim trenerom boravila na pripremama u Južnoj Africi.
’’Trebali smo još prošle godine da se pripremamo tamo, ali smo se odlučili za Kipar, Budimpeštu i Atinu. Ove godine ispalo je odlično. Prvo smo bili mjesec dana na Kipru, zatim mjesec dana u Južnoj Africi. Uslovi su bili super, bilo je 40 stepeni. Za razliku od nas, jer je padao snijeg i bilo je veoma hladno. Odlično smo trenirali. Svaki segment treninga se popravlja, samo još da počnem da skačem. Trebaće malo više vremena, jer sam prošle godine zakazala sa skakanjem. Nadam se da ću to ispraviti ove godine. Baš kad smo mi krenuli kući, došli su poznati atletičari. Oni u Južnoj Africi stalno treniraju.’’
Sada je u Novom Sadu, đe će se kako je rekla, pripremati dok ne prođe hladna zima.
’’Poslije Južne Afrike bila sam kući neđelju dana, pa onda Novi Sad, pa opet kuća. Evo, tri dana sam u Vojvodini. Napravili su Halu za treniranje, za atletiku. Super su uslovi, s obzirom na to da je napolju hladno. Ovdje se svakog vikenda održava neko takmičenje, dobar uvod za ljetnji period. Biću ovdje dok ne prođe ova, malo jača zima. Sve zavisi od trenera. Za sada nam je dobro, treniramo kako treba, ništa nam ne fali. Mislim da ćemo ostati do kraja februara.’’
Zimski uslovi za pripreme u Crnoj Gori, su veoma loši, to jest nema ih. Naši atletičari, moraju da se van svoje države pripremaju za velika takmičenja.
’’Jedino u Baru postoje uslovi za treniranje, i to samo ljeti. Zimi nemamo đe da treniramo, jer je potrebna dvorana. Kad je hladno i kada je kiša, ništa ne može da se odradi na stadionu. Pošto kod nas nema dvorana za atletiku, moramo da idemo van države, da plaćamo pripreme, što Atletski savez podržava. Oni su finansirali sve moje pripreme. Međutim, od maja moguće je trenirati u Baru. Jeste da je ovo nevrijeme odnijelo sunđere i ogradu, ali je stadion ostao na mjestu’’, kazala je kroz osmijeh Marija.
Naša najbolja atletičarka se priprema za ono najvažnije, a to su Olimpijske igre u Londonu. Marija se nada, a i mi, da može ispuniti normu za najveću sportsku smotru.
’’Najprije me očekuje 1. maja Međunarodni miting u Baru. Tu otvaram sezonu skakanja. Neće ni to takmičenje biti pravi pokazatelj, jer je prvo. Do sredine jula imam priliku da preskočim normu za Olimpijske igre. Ja se iskreno nadam da mogu uspjeti u tome. Treniram dobro. Nemam još puno vremena, ali vjerujem da mogu skočiti normu. A iako ne preskočim, bože zdravlja, nastaviću da treniram i da skačem. Želja mi je da skočim normu od 192 centimetra. Sa tim rezultatom otišla bih na Olimpijadu, a to je san svih sportista. Samo učešće u Londonu je nevjerovatan uspjeh’’, poručila je na kraju razgovora za Portal Analitiku atletičarka Marija Vuković.
