Kako se kraj 2020. godine približava, uz krize koje su se akumulirale u Francuskoj i Evropi, francuski predsjednik Emanuel Makron je u jednom od najdužih intervjua iznio glavne elemente svoje nove doktrine o međunarodnim poslovima za Le Grand Continent.
Bliži se kraj 2020. godine. Između neposrednog upravljanja kriznim situacijama i dugoročne vizije, koji je Vaš aktuelni pravac?
Kao što ste rekli, 2020. godinu obilježile su krize. Očigledno, to je pandemija Covid-19, ali i terorizam, koji se posljednjih mjeseci vratio u velikoj mjeri širom Evrope i Afrike. Posebno se osvrćem na terorizam, koji se naziva islamistički, ali koji je u ime ideologije koja iskrivljuje religiju. Te krize dolaze uz sve izazove koje smo već imali, a koji su, rekao bih, strukturni: klimatske promjene, biodiverzitet, borba protiv nejednakosti - a samim tim i neodrživost nejednakosti između naših društava i unutar naših društava - kao i velika digitalna transformacija. Živimo u vremenu istorije čovječanstva u kojem smo rijetko viđali takvu akumulaciju kratkoročnih kriza, poput pandemije i terorizma, i dubokih, transformativnih tranzicija, koje mijenjaju međunarodni život, pa čak imaju i antropološke uticaje: osvrćući se na klimatske promjene, kao i na tehnološku tranziciju koja mijenja način na koji gledamo na svijet, kao što smo to nedavno vidjeli, koja potpuno potresa odnos između unutrašnjih, spoljnih i naših predstava o svijetu.
Suočeni s tim, a s pravom govorite o smjeru, postoji, uvheren sam, duboko, vodeća nit, a to je da moramo daiznosva osmislimo oblike međunarodne saradnje. Jedna od karakteristika svih ovih kriza je da ih čovječanstvo različito doživljava u zavisnosti od lokacije, ali svi smo istovremeno suočeni s tim velikim tranzicijama i povremenim krizama. Da bismo ih riješili na najbolji mogući način, moramo sarađivati. Nećemo pobijediti pandemiju i ovaj virus ako ne sarađujemo. Čak i ukoliko neki ljudi otkriju vakcinu, ako se ne podijeli cijelom svijetu, virus će se mjestimično vratiti. U borbi protiv terorizma, koji nas je sve pogodio: ne zaboravimo da više od 80 odsto žrtava ovog islamističkog terorizma dolazi iz muslimanskog svijeta, što smo posljednjih dana ponovo vidjeli u Mozambiku. Zajedno se suočavamo s tim krizama. Za mene je prvi međunarodni cilj traženje načina za korisnu saradnju: naše aktivnosti u vezi sa virusom kroz mehanizam Act-A, ono na čemu smo radili kada je riječ o terorizmu kroz stvaranje novih koalicija i naš neumorne aktivnosti u vezi sa pitanjima koja sam upravo pomenuo.
Uz to, vjerujem da napredak oblikuje i važnost, ovdje i sada, jačanja i strukturisanja političke Evrope, dvaju elemenata koje smatram komplementarnima. Zašto? Jer ako dođe do saradnje, uravnoteženi polovi moraju da budu u mogućnosti da strukturišu tu saradnju, oko novog multilateralizma, odnosno dijaloga između različitih sila da zajedno donose odluke. To znači priznati da su okviri multilateralne saradnje danas oslabljeni, jer su blokirani: moram da kažem da Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija danas više ne proizvodi korisna rješenja; svi smo odgovorni za to kad se neki, poput Svjetske zdravstvene organizacije, nađu kao taoci krize multilateralizma.
Moramo da izmislimo korisne oblike saradnje - koalicije projekata i igrača - i moramo da modernizujemo svoje strukture i stvorimo jednake uslove za sve. Da bismo to učinili, takođe moramo da preispitamo uslove odnosa: Vjerujem da je drugi put napretka snažna i politička Evropa. Zašto? Jer ne vjerujem da Evropa sužava glas Francuske - Francuska ima svoju viziju, svoju istoriju, svoj pogled na međunarodne odnose, ali stvara mnogo korisnije i snažnije djelovanje kada to čini kroz Evropu. Čak mislim da je to jedini način da podstaknemo svoje vrijednosti, naš zajednički glas, da spriječimo kinesko-američki duopol, dislokaciju i povratak neprijateljskih regionalnih sila.
Ne vjerujem da Evropa sužava glas Francuske: Francuska ima svoju viziju, svoju istoriju, svoj pogled na međunarodne odnose, ali stvara mnogo korisnije i snažnije djelovanje kada to čini kroz Evropu.
To je ono što smo uspjeli da uradimo kako bismo podržali Pariski klimatski sporazum: zaista je Evropa bila ta koja je strukturisala plan da Kinu održi među nama nakon odluke predsjednika Trampa. To smo uradili u borbi protiv terorizma u skladu sa Pozivom iz Krajstčerča - saradnjom s Novim Zelandom, no zaista, riječ je o evropskoj akciji koju smo pokrenuli upravo ovdje prije godinu i po. Tako da vjerujem da, u ovom trenutku, ne možemo da izgubimo evropsku nit i onu stratešku autonomiju, tu snagu koju Evropa može da za sebe. Ako bih gledao dalje od ovoga ovdje i sada, rekao bih da su nam potrebna dva snažna principa vođenja: vraćanje na pravi put s korisnom međunarodnom saradnjom koja sprečava rat i odgovara na naše aktuelne izazove; i izgradnja mnogo jače Evrope čiji glas, snaga i principi mogu da imaju težinu u ovom reformisanom okviru.
Govorite o pravcu, gledanju u budućnost, ali ovaj trenutak tranzicije možemo da razumijemo i gledajući i u prošlost i pitajući se koja je era koja se završava 2020. godinom. Je li to era koja je započela 1989. ili 1945. godine?
Teško je reći, jer ne znamo da li nam ovaj trenutak u kojem smo omogućava razmišljanje o ovom periodu. Ne znam je li dovoljno mračno da se Minervina sova osvrće na ono što bledi da bi to shvatila. No, mislim da su dvije prelomne godine koje pominjete takvi trenuci, a i 1968. je vjerovatno jedna od njih. Vidimo da imamo krizu s multilateralnim okvirom iz 1945. godine – krizu u smislu njene efikasnosti, ali, i što je još ozbiljnije po mom mišljenju, krizu u smislu univerzalnosti vrijednosti koje podržavaju njene strukture. I ovo je za mene - pomenuto je ranije danas na Pariskom mirovnom forumu - jedna od najvažnijih tačaka onoga što smo nedavno vidjeli. Elementi poput dostojanstva ljudskog bića, koji su bili nepovredivi i na koje su svi ljudi Ujedinjenih nacija, sve zemlje koje su predstavljane, u osnovi pretplaćene, sada igraju ulogu. Danas se pojavljuje perspektiva, koja zaista označava prekid i koja predstavlja igru moći koja nije u skladu s okvirom Ujedinjenih nacija za ljudska prava. Postoji vrlo jasna kineska igra, kao i ruska igra u ovoj oblasti, koja promoviše snižavanje vrijednosti i principa.
Tu je i igra rekulturizacije, koja pokušava da učini da ove vrijednosti postanu dio civilizacijskog dijaloga ili sukoba civilizacija, prigovarajući im na primjer na osnovu religije. Ovo je ključno za fragmentisanje univerzalnosti ovih vrijednosti. Ako se prihvati izazov tim vrijednostima, a to su ljudska prava, a samim tim i univerzalizam zasnovan na dostojanstvu ljudskog bića i slobodnog i razumnog pojedinca, a u tom slučaju je to veoma ozbiljno. Jer vrijednosne skale više nijesu iste, jer je naša globalizacija izgrađena na ovom principu: nema ništa važnije od ljudskog života. Eto, vidim prvi prekid. To je od skora, ono što trenutno uzima maha; to je plod ideoloških izbora koje u potpunosti podržavaju moći koje u njemu vide sredstva za uspon i oblik zamora, sloma. Naviknete se na to i mislite da ono što je postalo skup riječi koje stalno ponavljate više nije u opasnosti. Ovo je prvi krah i veoma je zabrinjavajući.
Postoji drugi krah u našem nastupu nacija, za koji smatram da je kriza zapadnih društava nakon 1968. i 1989. godine. Vidite kako se neokonzervativizam budi širom Evrope, što je izazov 1968. godine - sami neokonzervativci to uzimaju kao referencu - što u osnovi izaziva stanje zrelosti naše demokratije - priznavanje manjina, ovaj pokret za oslobođenje naroda i društva - a tu je i povratak vladavine većine i, na neki način, oblika popularne istine. Ovo se vraća našim društvima, svuda. To je pravi krah koji ne treba zanemariti, jer je instrument reframentacije.
Mislim da smo i na prekretnici u odnosu na post-1989. Generacije rođene nakon 1989. godine nijesu doživjele posljednju veliku borbu koja je oblikovala zapadni intelektualni život kao i naše odnose: antitotalitarizam. Oni su se u velikoj mjeri, i akademski i politički, bazirali na fikciji koja je bila „kraj istorije“ i implicitnoj ideji koja je obuhvatala kontinuirano širenje demokratija, individualnih sloboda itd. Možemo da vidimo da to više nije slučaj. Ponovo se pojavljuju autoritarne regionalne sile, ponovo se pojavljuju teokratije. Preokret istorije, koji se nesumnjivo ogledao u vrijeme Arapskog proljeća, predstavlja mjesto u kojem se ono što se kroz isti objektiv vidi kao element oslobođenja vraća u način razmišljanja određenih naroda i religije u politiku. Dolazi do izuzetno ubrzanog povratka religije na političku scenu u mnogim od ovih zemalja.
Mislim da smo i na prekretnici u odnosu na post-1989. Generacije rođene nakon 1989. godine nijesu doživjele posljednju veliku borbu koja je oblikovala zapadni intelektualni život kao i naše odnose: antitotalitarizam. Oni su se u velikoj mjeri, i akademski i politički, bazirali na fikciji koja je bila „kraj istorije“ i implicitnoj ideji koja je obuhvatala kontinuirano širenje demokratija, individualnih sloboda itd. Možemo da vidimo da to više nije slučaj.
Svi ovi elementi stvaraju duboke prekide u našem životu, našem društvu i duhu koji je proizašao iz ovih referentnih datuma. Zbog toga želim da pokrenem ono što biste mogli nazvati „pariskim konsenzusom“, ali koji će biti svjetski konsenzus koji smo danas pokrenuli, a sastoji se od dometa izvan ovih glavnih datuma koji su oblikovali politički i intelektualni život u posljednjim decenijama do razmotrimo element konkretizacije onoga što se naziva Vašingtonskim konsenzusom, a time i činjenicu da su se naša društva takođe gradila na paradigmi otvorenih ekonomija i socijalne tržišne ekonomije, kao što smo znali da kažemo u poslijeratnoj Evropi, koja je postala manje i manje socijalna, a sve otvorenija i koja se, nakon ovog konsenzusa, u osnovi pretvorila u dogmu prema kojoj su istine bile: manje državne intervencije, privatizacija, strukturne reforme, otvaranje ekonomija kroz trgovinu, finansiranje naših ekonomija, s prilično monolitnim obrazloženjem zasnovanim na akumulaciji profita. Ta je era imala svoje rezultate, pa bi bilo bi previše lako da se prosuđuje kroz sadašnji objektiv. To je omogućilo stotinama miliona ljudi na planeti da se izvuku iz siromaštva, kroz otvaranje naših ekonomija, sa teorijom komparativne prednosti, mnoge su siromašne zemlje imale koristi od toga. No, danas to vidimo drugačije, što je dubok prekid s glavnim prelazima koje sam spomenuo.
Prije svega, ne pomaže nam u rješavanju i internalizaciji glavnih promjena u svijetu, posebno klimatskih promjena, koje su i dalje eksternalija u Vašingtonskom konsenzusu. Sada smo došli do tačke u kojoj je hitnost takva da je nemoguće tražiti od lidera da se pozabave jednim od glavnih pitanja trenutka, pitanjem koje je nesumnjivo prioritet za buduću generaciju, samo kao tržišna eksternalija. Mora se vratiti na tržište. To je ono što radimo od Pariškog sporazuma, na primjer s cijenama ugljenika, što nije razumljivo u skladu s Vašingtonskim konsenzusom, jer podrazumijeva da treba uključiti nešto drugo osim profita. Druga stvar je nejednakost. Način na koji funkcioniše savremeno finansiranje tržišne ekonomije omogućio je inovacije i izlaz iz siromaštva u nekim zemljama, ali je povećao nejednakosti u našim zemljama. Jer se masovno relocirao, jer je dio naše populacije sveo na osjećaj beskorisnosti, s dubokim ekonomskim i socijalnim, ali i mentalnim tragedijama: naša srednja klasa i dio naše radne klase bili su posebno prilagodljiva varijabla ove globalizacije; a to je nepodnošljivo. Nepodnošljivo je, a vjerovatno smo je i potcijenili.
Naše demokratije žive u obliku potporne površine, u kojoj su nam potrebni i politički princip demokratije i njene rotacije moći, individualne slobode, socijalna tržišna ekonomija i napredak srednje klase. Ovi elementi čine sociološku osnovu naših režima: to je način na koji se sve odvija od 18. vijeka. Kada srednja klasa više nije faktor napretka i kad njihova situacija iz godine u godinu klizi, javlja se sumnja u demokratiju. Upravo to vidimo svugdje, od SAD Donalda Trampa do Brexita i pucnjeva upozorenja u našoj zemlji, kao i u mnogim evropskim zemljama. Ova sumnja se stvara, pri čemu ljudi u osnovi kažu: „Budući da više ne napredujem, ako želim da se vratim napretku, ili moram da smanjim demokratiju i prihvatim neki oblik upravljanja, ili moram da prihvatim zatvaranje graničnih elemenata, jer svijet više ne funkcioniše na isti način“.
Zbog toga duboko vjerujem da smo na prekretnici, koja predstavlja i duboku tačku preloma, pored ovih političkih pitanja, koja je ujedno i prelomna u savremenom kapitalizmu, budući da je kapitalizam taj koji se finansirao, koji se pretjerano koncentrirao i koji više nije sposoban da se nosi s nejednakostima u našem društvu i na međunarodnom planu. Na to možemo da odgovorimo samo ponovnim stvaranjem. Prije svega, to se ne rješava ni u jednoj zemlji, stvorio sam politiku koja uopšte ne ide u ovom smjeru i prihvatam je. Koliko god socijalizam nije djelovao u nekoj zemlji, toliko i borba protiv ovog mehanizma kapitalizma nije efikasna u pojedinačnoj zemlji. Na to ne možemo da odgovorimo oporezivanjem, na to odgovaramo tako da drugačije gradimo životne puteve: obrazovanjem i zdravstvom unutar zemlje, a zatim drugačijim načinom rada kod finansijskih i ekonomskih kretanja, odnosno uključivanjem klimeatskih ciljeva, cilja inkluzije i elemenata stabilnosti sistema u srcu matrice. Tako ja to vidim.
Nalazimo se na političkoj prekretnici u pogledu određenih stvari postignutih u ključnim istorijskim datumima. Istovremeno smo na prekretnici po pitanju kapitalističkog sistema, koji treba da se bavi pitanjima nejednakosti i klimatskih promjena. Uz ovo dolazi i novi faktor, ali onaj koji se oblikuje na perverzan način: društveni mediji i Internet. Ta značajna kreacija, koja je u početku stvorena za razmjenu znanja i njegovo širenje unutar akademske zajednice, postala je izvanredan instrument za širenje informacija. Ipak, pretvorila se i u dvije opasne stvari: instrument za viralizaciju emocija, kakve god one bile - što znači da svaka osoba sebe vidi u svijetu i u emocijama drugih, izvan konteksta, bilo u dobru ili u zlu; i dehijerarhizacija svakog samoizražavanja, a samim tim i prigovora bilo kojem obliku autoriteta, bio on politički, akademski ili naučni, koji pomaže u oblikovanju života u demokratiji i društvu, jednostavno zato što je tamo, neko je to rekao, i ima istu vrijednost odakle god se kaže. Još nijesmo to dovoljno uzeli u obzir. Nijesmo organizovali javni red za ovaj prostor. Ovaj virtuelni prostor prekomjerno određuje naše današnje izbore, a istovremeno transformiše naš politički život. Stoga, antropološki, remeti demokratiju i naše živote.
Nalazimo se na političkoj prekretnici u pogledu određenih stvari postignutih u ključnim istorijskim datumima. Istovremeno smo na prekretnici po pitanju kapitalističkog sistema, koji treba da se bavi pitanjima nejednakosti i klimatskih promjena. Uz ovo dolazi i novi faktor, ali onaj koji se oblikuje na perverzan način: društveni mediji i Internet.
Konačna prekretnica su demografske promjene, koje se često previđaju. Ono što oblikuje ovaj stav su ove velike klimatske, tehnološke, političke, ekonomske i finansijske promjene, a tu je i demografska varijabla. Imamo populaciju koja nastavlja da raste nevjerovatnom brzinom. Imamo, iako ih ne branim, maltuzijanske teorije koje će se ponovo pojaviti, jer ne možemo da živimo u svijetu koji mora da se nosi s oskudicom resursa i konačnošću ljudske vrste, a istovremeno smatra da je njegova demografija egzogeni element. Danas smo dostigli to da porast svjetske populacije iznosi 400 do 500 miliona ljudi svakih pet godina. A, prije svega, ovo povećanje stvoreno je u veoma dubokoj neravnoteži: ako uzmete regiju Evropa-Afrika, za jednu evropsku zemlju koja demografski nestaje, u istom periodu pojavljuje se i jedna afrička država. Svjedoci smo svojevrsnog ubrzanja istorijskih preokreta. Evropska demografija zabrinjavajuće opada - u manjoj mjeri u Francuskoj nego u drugim zemljama - imamo evropske zemlje u kojima postoji vrlo zabrinjavajuće kretanje stanovništva, na primjer u istočnoj Evropi. A afrička demografija raste. Sve ovo takođe stvara re-koncepciju svijeta, ekonomskih kapaciteta, budućnosti, a očigledno i remeti transnacionalne odnose. Ne mislim da je ikada bilo perioda u našoj istoriji u kojem se koncentrisalo toliko prekida.
Sa kojim instrumentima se gradi novi multilateralizam koji se bavi tim preokretima?
Prije svega, treba obaviti ideološki posao, koji treba da bude osmišljen i imenovan. Danas se ideologije razilaze. Prije tri godine, kada sam govorio o evropskom suverenitetu i strateškoj autonomiji, bio sam smatran ludakom, a te ideje su odbačene kao francuski hir. Uspjeli smo da pokrenemo stvari. U Evropi su ove ideje uzele maha. Izgradili smo evropske odbrambene kapacitete, iako se to smatralo nezamislivim. Napredujemo na polju tehnološke i strateške autonomije, dok su ljudi bili iznenađeni kad sam počeo da govorim o suverenitetu nad 5G. Dakle, prije svega, treba da se obavi ideološki posao, i to hitno. Stvar je u koncipiranju uslova evropskog suvereniteta i strateške autonomije, tako da možemo da iznesemo svoje, a ne da postanemo vazali ove ili one moći i da više nemamo pravo glasa.
Tada se moramo pozabaviti ovim tenzijama, moramo o njima zajedno da razmišljamo i da izgradimo svoju korisnu akciju. Mnogo je stavova o Evropi ostalo nepromišljeno. Zaboravili smo da razmišljamo na geostrateškom nivou jer smo smatrali da su naši geopolitički odnosi artikulisani kroz NATO - da budem jasan, Francuska manje od drugih zbog svoje istorije - ali ovaj superego je i dalje prisutan i ja se ponekad borim protiv njega. Ideologija koja stoga može da se uspostavi u Evropi, odnosno zajedničko čitanje svijeta i naših namjera, je bitna stvar. Sve ovo što je pokrenulo Mirovnim forumom, Pariskim konsenzusom i našom akcijom za francusku i evropsku politiku, sve je to ključno.
Zaboravili smo da razmišljamo na geostrateškom nivou jer smo smatrali da su naši geopolitički odnosi artikulisani kroz NATO.
Zatim, ukratko, odgovor leži u koalicijama igrača. Ono što primjenjujem od prvog dana je neka vrsta pragmatizma, gdje radimo sa onim što imamo i gdje primjerom pokazujemo da idemo naprijed. Kada su Sjedinjene Američke Države odlučile da se povuku iz Pariskog sporazuma, dva sata kasnije, napravio sam konferenciju „Učini našu planetu ponovo sjajnom“, aludirajući na predsjednika Trampa, a nekoliko mjeseci kasnije, na godišnjicu Pariskog sporazuma , održali smo prvi One Planet Summit ovdje u Jelisejskoj palati. Pokrenuli smo koaliciju igrača: američke države, američke kompanije, glavni finansijeri i pokrenuli smo desetine koalicija da bismo se konkretnim riječima pozabavili načinom na koji se borimo protiv dezertifikacije, na primjer, smanjenjem emisije CO2 ili smanjenjem emisija fluoroogljikovodika (HFC). Od Samita One Planet u decembru 2017. to smo radili dosljedno. Uključili smo i igrače koje nijesmo bili dovoljno dovoljno zastupljeni u nastupu nacija: Održao sam One Planet Summit u Africi, jer smatram da naša strategija mora biti afroevropska. Ovo novo stvaranje mora da bude zasnovano na Evropi koja je mnogo više geopolitički ujedinjena i uključuje Afriku kao partnera, na potpuno ravnopravnoj osnovi. To smo učinili u borbi protiv dezertifikacije u Najrobiju. Učinili smo to i kada smo predsjedavali G7: uspostavili smo koalicije igrača za smanjenje međunarodnog pomorskog saobraćaja, smanjenje HFC-a i izgradnju G7 s afričkim zemljama. I činili su polovinu tog programa.
Dakle, prije svega, riječ je o preispitivanju našeg pristupa: više Evrope. Drugo, to je istinsko partnerstvo Evropa-Afrika, jer zajedno imamo ključ problema. Zatim, tu je izgradnja konkretnih koalicija sa vladinim i nevladinim akterima - preduzećima i udruženjima - kako bi se postigli rezultati na putu koji smo zajedno postavili. A odatle ćemo moći da gradimo šire savezničke strategije. Ovom strategijom, koja se još bavi temom klime, uspjeli smo da sa nama uključimo i Kinu. Na svakom samitu One Planet, Kina je prisutna i najavljuje razvoj kineskog tržišta ugljenika i primjenu cijena ugljenika. Budući da znamo kako da budemo aktivni i da se uključimo u ove koalicije, a da se ne zadržavamo u inertnoj strategiji, uspijevamo da angažujemo i Kineze, za koje se nadam da će nas odvesti do sljedećeg koraka s Kinom u vezi s ciljevima 2030. i ugljeničnom neutralnošću 2050. narednih mjeseci i omogućiće nam da ponovo angažujemo Amerikance na ovoj osnovi.
Još jedan primjer ove taktike koju sam koristio u protekle tri godine da bih postigao ove ciljeve su društveni mediji: borba za naše slobode, borba za javni standard i borba protiv mržnje i terorizma. Kada se napad u Britaniji dogodio u ljeto 2017. godine, Tereza Mej je 13. jula 2017. godine došla ovdje i pozvali smo glavne platforme i društvene medije da uklone sav teroristički sadržaj koji se tamo širi. Zatim smo ga odnijeli Ujedinjenim nacijama. Bila je to vrlo teška borba koja je trajala godinu. Malo ih je bilo s nama. Žestoki branioci slobode govora ustali su protiv ovog predloga. U Ujedinjenim nacijama smo, kao i u Evropi, stajali sami. Međutim, uspjeli smo pokrenuti stvari, nažalost zbog napada u Krajstčerču. Pozvajo sam 13. maja 2019. godine, u Jelisejsku palatu novozelandskog premijera s nizom evropskih i afričkih lidera - uvijek s tom željom da uključe različite regije - i glavnih izvršnih direktora platformi (Twitter, Facebook, Google). I svi su se obavezali na zlatni čas, odnosno uklanjanje terorističkog sadržaja na mreži za manje od sat. To nije zakon, to je hibridna i neviđena obaveza među saverenim državama da odgovore na ovaj problem. Za nekoliko dana nadam se da će Parlament usvojiti zakon kojim će ovaj zlatni sat biti obavezan u Evropi.
U svakoj od ovih hitnih stvari možemo napraviti promjenu ako su naši principi i ciljevi jasni i ako uspijemo da izgradimo nove izvorne strategije igrača, između država i s nedržavnim ovlašćenjima. To zahtijeva ili vrlo brzo reagovanje u slučaju šoka – kao u slučaju Krajstčerča - ili stvaranje osnova za zajedničku ideologiju i zajedničko čitanje svijeta, što će pokazati da treba, suočeni s tim zajedničkim izazovima, da izgradimo efikasnu saradnju. Posljednji primjer bio bi Act-A. Kad se virus pojavio, imali smo samo jedan strah: ako virus stigne do Afrike i drugih siromašnih zemalja, šta će oni da urade? Ako nemamo drugog rješenja osim zatvaranja naših zemalja, kako će oni da žive? Odmah smo pokrenuli internet kancelariju Afričke unije, s nizom lidera, prije nego što smo ovaj glas donijeli u Evropu i G20. Ovu inicijativu Act-A oblikovali smo s Afričkom unijom, Evropskom unijom, ostalim moćnicima G20 i SZO kako bismo pomogli finansiranje poboljšanja sistema primarne zdravstvene zaštite, a posebno kako bismo osigurali da vakcina bude globalno javno dobro i da budemo u poziciji da je proizvedemo u dovoljnoj količini da je omogućimo najsiromašnijim zemljama. Svaki put imamo rješenja, ali moramo da izgradimo potrebne inovacije za svako od ovih područja.
Možete li se vratiti na ono što ste rekli o geopolitičkoj Evropi: koja konkretna definicija stoji iza suvereniteta, strateške autonomije, Evrope kao sile?
Evropa nije samo tržište. Decenijama smo se ponašali implicitno kao da je Evropa jedinstveno tržište. Ali mi Evropu nijesmo interno doživljavali kao ograničeni politički prostor. Naša valuta nije konačna. Sve do sporazuma od ovog ljeta nijesmo imali pravi budžet i stvarnu finansijsku solidarnost. Nijesmo u potpunosti razmislili o svim socijalnim pitanjima koja nas čine jedinstvenim prostorom. I nijesmo dovoljno razmišljali o tome šta nas čini silom u igri nacija: visoko integrisan region s jasnom politikom. Evropa mora da se politički preispita i da politički djeluje kako bi definisala zajedničke ciljeve koji označavaju više od pukog delegiranja naše budućnosti na tržište.
Konkretno, to znači da kada je tehnologija u pitanju, Evropa mora da izgradi sopstvena rješenja kako ne bi zavisila od američkih ili kineskih tehnologija. Ako zavisimo od njih, na primjer u telekomunikacijama, ne možemo da garantujemo evropskim građanima tajnost informacija i bezbjednost njihovih ličnih podataka, jer nemamo tu tehnologiju. Kao politička sila, Evropa mora da bude sposobna da pruži rješenja u pogledu cloud tehnologije, jer će se u suprotnom vaši podaci čuvati u prostoru koji nije pod njenom jurisdikcijom - što je sada slučaj. Dakle, kada govorimo o takvim konkretnim pitanjima kao što je ovo, zapravo govorimo o politici i pravima građana. Ako je Evropa politički prostor, onda moramo da ga izgradimo tako da naši građani imaju prava koja možemo politički da garantujemo. Da se razumijemo: dopustili smo da se pojave situacije u kojima to više nije u potpunosti slučaj.
Evropa mora da izgradi sopstvena rješenja kako ne bi zavisila od američkih ili kineskih tehnologija. Ako zavisimo od njih, na primjer u telekomunikacijama, ne možemo da garantujemo evropskim građanima tajnost informacija i bezbjednost njihovih ličnih podataka, jer nemamo tu tehnologiju.
Danas smo u procesu obnove tehnološke nezavisnosti, na primjer u telekomunikacijama, ali to nije slučaj sa čuvanjem podataka u cloud tehnologiji. Naše informacije nalaze se na cluod serveru koji nije regulisan evropskim zakonom, a u slučaju spora zavisili bismo od dobre volje i djelovanja američkog zakona. Politički, ovo je neodrživo za izabrane lidere, jer to znači da nijesmo izgradili sredstva da pružimo odgovore na nešto što vi kao građanin imate pravo da tražite, kao što je zaštita vaših podataka, garancija ili uredba o ovom pitanju, ili barem informisana i transparentna rasprava među građanima. Isto važi i za eksteritorijalnost dolara, što je činjenica, i to ne nova. Prije manje od deset godina, nekoliko francuskih kompanija kažnjeno je milijardama eura jer su poslovale u zemljama u kojima je to zabranjeno američkim zakonom. Konkretno, to znači da strane kompanije mogu da osude naše kompanije kada posluju u trećoj zemlji: to je lišavanje suvereniteta, mogućnosti da sami odlučujemo, to neizmjerno slabi našu poziciju.
Nažalost, shvatili smo pune implikacije ovoga kada je u pitanju bila rasprava o Iranu. Mi Evropljani željeli smo da ostanemo u okviru onoga što nazivamo JCPOA. Povlačenjem Amerike nijedna evropska kompanija nije mogla da nastaviti da posluje s Iranom iz straha od sankcija SAD. Stoga, kada govorim o suverenitetu ili strateškoj autonomiji, pod tim podrazumijevam sva ova pitanja koja se na prvi pogled čine vrlo različitim. Kako sami odlučujemo? Upravo je to ono što autonomija i jeste - ideja da sami biramo svoja pravila. To znači preispitivanje politika na koje smo se navikli, tehnoloških, finansijskih i monetarnih politika, politika s kojima u Evropi gradimo rješenja za sebe, za svoje kompanije, za svoje sugrađane, što nam omogućava saradnju s drugima, sa onima koje odaberemo, ali da ne zavisimo od drugih, što je i danas prečesto slučaj. Posljednjih godina smo mnogi napredovali, ali nijesmo riješili ovaj problem.
Možemo li da idemo toliko daleko da razgovaramo o evropskom suverenitetu, kao što sam to i sam radio? To je izraz koji je malo pretjeran, priznajem, jer da postoji evropska suverenost, postojala bi potpuno uspostavljena evropska politička moć. Još nijesmo dotle stigli. Postoji Evropski parlament koji zastupa evropske građane, ali smatram da ovi oblici zastupanja nijesu u potpunosti zadovoljavajući. Zbog toga sam snažno branio ideju o transnacionalnim listama, odnosno pojavu istinske evropske demografije koja može da se oblikuje i to ne u svakoj zemlji i u svakoj političkoj porodici unutar nje, već na transverzalni način. Nadam se da će nam sljedeći izbori to omogućiti. Ako bismo željeli evropski suverenitet, nesumnjivo bi nam trebali evropski lideri koje bi u potpunosti birao evropski narod. Stoga je ovaj suverenitet, ako mogu tako da kažem, prelazan. Ali između onoga što Komisija radi, Savjet u kojem sjede lideri koje su izabrali njihovi ljudi, kao i Evropskog parlamenta, pojavljuje se novi oblik suvereniteta koji nije nacionalni, već evropski.
Ako bismo željeli evropski suverenitet, nesumnjivo bi nam trebali evropski lideri koje bi u potpunosti birao evropski narod.
Međutim, to je sadržaj suvereniteta u cjelini o kojem sam govorio kad sam počeo da koristim ovaj pojam i koji se možda može naći na neutralniji način u izrazu „strateška autonomija“. Mislim da je od vitalne važnosti da naša Evropa pronađe načine i sredstva da sama odlučuje, da se osloni na sebe, da ne zavisi od drugih, u svakoj oblasti, tehnološkoj, kao što sam rekao, ali i zdravlju, geopolitici, kao i da može da sarađuje s kim god odluči. Zašto? Jer smatram da predstavljamo kohezivni geografski prostor u smislu vrijednosti, u smislu interesa i da ga je dobro braniti ga kao takvog. Mi smo skup različitih naroda i različitih kultura. Ne postoji takva koncentracija toliko jezika, kultura i raznolikosti ni u jednom geografskom prostoru. No, nešto nas spaja. Znamo da smo Evropljani kad smo van Evrope. Razlike osjećamo kad smo među Evropljanima, ali nostalgiju osjećamo kad napustimo Evropu.
Ipak, u jedno sam siguran: mi nijesmo Sjedinjene Američke Države. Oni su naši istorijski saveznici. Poput njih, njegujemo slobodu, njegujemo ljudska prava, imamo duboke povezanosti, ali imamo, na primjer, sklonost ka jednakosti koja ne postoji u Sjedinjenim Američkim Državama. Naše vrijednosti nijesu potpuno jednake. Mi smo vezani za socijaldemokratiju, za više jednakosti, naše reakcije nijesu iste. Takođe vjerujem da je kultura ovdje važnija, mnogo više. Konačno, imamo drugačiji pogled po pitanjima vezanim za Afriku, Bliski i Srednji istok, a imamo i različitu geografiju, što može da znači da naši interesi nijesu u skladu jedni s drugima. Naša susjedska politika s Afrikom, Bliskim i Srednjim istokom i Rusijom nije susjedska politika SAD. Stoga nije održivo da naša međunarodna politika zavisi od toga ili da se za njom vodi. A ovo što kažem je još primjenjivije na Kinu. Zbog toga vjerujem da je koncept evropske strateške autonomije ili evropske suverenosti veoma jak, veoma bogat, da pokazuje da smo kohezivni politički i kulturni prostor, da svojim građanima dugujemo da ne zavise od drugih i da je preduslov za uticaj u igri nacija.
O promjeni navika se za sada samo govori. Koje su prepreke? Šta suzdržava ovu viziju?
Nijesam u potpunosti siguran. Kad sam predstavio tu ideju tokom govora na Sorboni, mnogi su rekli: to se neće dogoditi, to je francuski hir. Nešto više od tri godine kasnije, u evropskoj odbrani imamo Evropski odbrambeni fond, strukturisanu saradnju i intervencijsku inicijativu s gotovo deset zemalja. U tehnologiji se stvari razvijaju otkako smo pokrenuli ideju o evropskom 5G, a Njemačka nam se pridružuje u tome, što je za njih bilo manje prirodno, jer su i sami prednjačili. Dakle, zaista preispitujemo svoj suverenitet u oblasti tehnologije. Zdravstvena kriza nas je natjerala da preispitamo svoj suverenitet u oblasti zdravstva i zdravstvene industrije. Izašla je na vidjelo naša zavisnost. Kad cijela Evropa vapi za rukavicama i maskama, svima je jasno da maske i rukavice moramo da proizvedemo na našem tlu. Tome služi plan oporavka.
Izašla je na vidjelo naša zavisnost. Kad cijela Evropa vapi za rukavicama i maskama, svima je jasno da maske i rukavice moramo da proizvedemo na našem tlu. Tome služi plan oporavka.
U finansijskim pitanjima trebalo je vremena, ali u junu 2018. potpisali smo Meseberški sporazum s Njemačkom o zajedničkom budžetskom kapacitetu za rješavanje pitanja ekonomske i finansijske nezavisnosti Evrope. To je rezultiralo nesavršenim sporazumom na evropskom nivou i, zbog krize Covid-19, potpisali smo francusko-njemački sporazum u maju 2020. godine, što znači da možemo da razvijamo stvari na predlog Komisije i koji je otvorio put istorijskom sporazumu, potpisanom u julu, koji je u rekordnom roku donio budžetski odgovor na krizu, ali i postavio osnove za budžetsku izgradnju Evrope.
Ovaj doprinos ne treba da se podcjenjuje. Prvi put smo odlučili da imamo zajednički dug, kako bismo ga heterogeno trošili u regijama i sektorima kojima je najpotrebniji. Drugim riječima, imamo prenos nadležnosti Unije na osnovu zajedničkog potpisa i zajedničkog duga. Stoga je ovo zaista ključna tačka za izgradnju ovog suvereniteta eura i pretvaranje u stvarnu valutu koja ne zavisi, ili će zavisiti znatno manje od drugih, i stvaranje budžetskog suvereniteta unutar naših granica. U svemu tome smo napredovali. Još je dug put do geopolitičkih izbora - vidite da imamo razlike po pitanju Rusije i Turske - u pogledu snage ovih odgovora, ali vjerujem da se stvari pokreću.
Pitanje je, ako želimo da budemo direktni, sljedeće da li će promjena američke administracije stvoriti opuštanje među Evropljanima? Ja, na primjer, uopšte nijesam saglasan sa mišljenjem koje je iznio njemački ministar obrane u magazinu Politico. Mislim da je to istorijski pogrešno tumačenje. Srećom, ako sam dobro razumio stvari, kancelarka ne dijeli ovaj stav. Ali SAD će nas poštovati kao saveznike samo ako budemo iskreni i ako budemo suvereni u odnosu na svoju odbranu. Stoga mislim da je, zapravo, promjena administracije u Americi prilika da se na potpuno miran i smiren način slijedi ono što saveznici moraju međusobno razumiju, a to je da moramo da nastavimo da gradimo svoju nezavisnost za sebe, kao što SAD čine za sebe i kao što Kina čini za sebe.
Govorili ste o uspješnoj saradnji i velikom napretku: Kina ima ovaj džinovski projekat Novog puta svile, što je ogroman projekt, vizija budućnosti. To je nešto što se trudimo da definišemo u Evropi. Je li to nešto više unutrašnje gledanje na veću integraciju, zeleniju politiku? Ili je, naprotiv, to nešto što se želi da se širi globalno? Šta je evropski san, veliki evropski projekat?
U pravu ste kad kažete da je zasluga Novog puta svile u tome što je u pitanju veoma moćan geopolitički koncept. To je činjenica. To je takođe svjedočenje vitalnosti nacije i njene snage. Govorili smo o istorijskim referencama i razdoblju nakon 1989. godine: mora se reći da je Evropa riješila svoje unutrašnje krize i kao da više nije imala teleologiju. U Evropi postoji moralna kriza, jer je ona vodila sve ove istorijske bitke, uključujući borbu protiv varvarstva i protiv totalitarizma. Koje su naše savremene borbe, budući da se uvijek organizujemo oko zajedničke borbe ili zajedničkog sna? Koje su savremene evropske borbe?
Reći ću vam kako ih vidim. Postoji pozitivna borba koja će Evropu učiniti vodećom silom u obrazovanju, zdravstvu, digitalnoj i zelenoj politici. To su četiri ključne borbe, što znači da ćemo se suočiti s ova četiri glavna izazova. Dakle, san je ogromna investicija da se učini upravo to. Mislim da u potpunosti imamo mogućnost da to učinimo, da je plan oporavka koji smo uspostavili korak u ovom smjeru, kao i naše nacionalne politike. Ovo je san za nas same. To je vrlo skupni cilj, koji će promijeniti mnogo stvari. No, smatram da od njega možemo da očekujemo globalni uticaj, jer će se u Kini i SAD povući iza nečeg vrlo federativnog, što je ujedno i uslov da se živi u harmoniji kod kuće i sa ostatkom svijeta. Uključio sam obrazovanje, jer smatram da je to jedan od izazova koji smo ostavili iza sebe, a i ključni je.
Za mene postoji drugi izazov, a to je da Evropa treba da preuzme baklju sopstvenih vrijednosti, koje su svuda napuštene. Borba protiv terorizma i radikalnog islamizma je evropska borba, borba za vrijednosti. To je borba za nas i, u osnovi, smatram da je ova borba danas protiv varvarstva i mračnjaštva. To se dešava. To uopšte nije sukob civilizacija, uopšte se ne držim te interpretacije, jer se ne radi o hrićanskoj Evropi naspram muslimanskog svijeta. To je zabluda u koju bi neki htjeli da vjerujemo. Evropa ima judeo-hrićanske korijene, to je činjenica, ali ona je izgradila dvije stvari: suživot religija i sekularizaciju politike. To su dva evropska dostignuća. Jer to je ono što je omogućilo da se prizna primat racionalnog i slobodnog pojedinca, a time i poštovanje među religijama. Ono što se događa u debati koja se vodila, uglavnom protiv Francuske, a mislim da nije dovoljno procijenjena, kolosalni je istorijski korak unazad.
Za mene postoji drugi izazov, a to je da Evropa treba da preuzme baklju sopstvenih vrijednosti, koje su svuda napuštene.
Čitava rasprava zapravo se svodila na to da se od Evrope, a u ovom konkretnom slučaju od Francuske, zatraži da se izvini za slobode koje dopušta. Činjenica da se za ovu raspravu u Evropi tako malo zauzelo ili da je poprimila tako nelagodan ton, govori nešto o našoj moralnoj krizi. No, i ja stojim pri tome, mi smo slobodna zemlja, u kojoj nijedna religija nije ugrožena, u kojoj nijedna religija nije poželjna. Želim da svi građani mogu da praktikuju svoju vjeru onako kako žele. Međutim, mi smo i zemlja u kojoj prava Republike moraju u potpunosti da se poštuju, jer, mi smo prije svega građani, i imamo zajednički projekat i zajedničku zastupljenost u svijetu: nijesmo multikulturalisti, nijesmo saglasni s načinom predstavljanja svijeta jedog za drugim, ali pokušavamo da ga gradimo zajedno, kakva god privatna ili duhovna uvjerenja neko imao.
Zahvaljujući tome, imamo prava: slobodu izražavanja, karikaturu, zbog koje je poteklo toliko mastila. Prije pet godina, kada su ubijeni oni koji su crtali karikature, cio svijet je marširao Parizom i branio ova prava. Ove godine učitelju je presječen vrat, presječen je vrat nekoliko drugih ljudi. Izrazi saučešća su bili tihi i diskretni, a mi smo na strukturisan način imali političke i vjerske vođe iz jednog dijela muslimanskog svijeta - koji su zastrašivali drugu stranu, moram reći - govoreći: „Trebalo bi samo da promijene zakone“. To me šokira, a kao lider ne želim nikoga da šokiram. Ja sam za poštovanje kultura, civilizacija, ali neću mijenjati naše zakone jer oni druge šokiraju. I upravo zato što je mržnja zabranjena pod našim evropskim vrijednostima i što dostojanstvo ljudskog bića nadvladava sve ostalo, mogu šokirati vas jer i vi možete i mene šokirati zauzvrat. O tome možemo da raspravljamo i da se prepiremo, jer nikada nećemo doći do udarca koji su zabranjeni na ljudsko dostojanstvo, jer je ono superiornije od bilo čega. I mi smo u procesu prihvatanja da lideri, vjerski lideri, postavljaju sistem ekvivalencije između onoga što je šokantno i što ono predstavljanja, i smrti čovjeka i terorističkog čina „oni su to učinili”, kao i da smo dovoljno zastrašeni da se ne usuđujemo da to osudimo. To mi govori jedno. Borba naše generacije u Evropi biće borba za naše slobode, jer su narušene. I to neće biti ponovno otkriće prosvjetiteljstva, već ćemo prosvjetiteljstvo morati da branimo od opskurantizma. To je sigurno.
Borba naše generacije u Evropi biće borba za naše slobode, jer su narušene. I to neće biti ponovno otkriće prosvjetiteljstva, već ćemo prosvjetiteljstvo morati da branimo od opskurantizma.
I ne treba da se zaglavljujemo u taboru onih koji ne poštuju razlike. Ovo je lažna optužba i manipulacija istorijom. Poštovanje je moguće samo ako je ljudsko dostojanstvo najvažnije, ali poštovanje ne može da ide na štetu slobode izražavanja. Inače, to nije stvarno poštovanje, to je u osnovi udaljavanje od rasprave i potencijalnog sukoba u raspravi i debati. To je ono što oni žele. Ovdje je Evropa odgovorna. Tako da vjerujem da je druga borba koju treba voditi borba za naše vrijednosti. Ta se riječ čini generičkom, ali to je borba za Prosvjetiteljstvo.
I treći veliki evropski projekat za mene je pomjeranje perspektive u odnosu na Afriku i ponovno otkrivanje afro-evropske osovine. To je borba generacije, ali mislim da je to za nas fundamentalno. Evropa neće uspjeti ako Afrika ne uspije. To je sigurno. To vidimo kada ne uspijemo da stvorimo bezbjednost, mir ili prosperitet u migracijama. Mi to vidimo, jer je Afrika dio naših društava. U svim našim društvima imamo dio Afrike, koji takođe živi skladno. A kad kažem Afrika, mislim na Afriku i mediteranski region u najširem smislu.
