Predstava „Lutka sa kreveta broj 21“ u režiji Slobodana Brankovića odigrana je sinoć na sceni starobarskog amfiteatra, kao dio pozorišne selekcije Barskog ljetopisa.
Ovo ostvarenje, u koprodukciji Srpskog narodnog pozorišta, Kulturnog centra Pančevo, Beo Art produkcije i Saveza dramskih umjetnika Vojvodine, nastalo je po pedeset godina starom tekstu Đorđa Lebovića, u adaptaciji Ane Đorđević.
Predstava donosi priču o Vilmi, bivšoj logorašici „Kuće lutaka", sada srednjovječnoj ženi, koja je prešla dug put od pakla do života, njenim izborima i dilemi da li progovoriti ili ćutati o zločinu koji je učinjen njoj i stotinama drugih mladih žena pod komandom esesovaca.
Mučna ispovijest
Potresna, bolna i mučna ispovijest, nepredvidiva igra moći i dominacije u maestralnom izvođenju četvoročlanog ansambla publiku Barskog ljetopisa ostavila je u grču i sa mnogobrojnim otvorenim pitanjima vezanim za položaj žrtve nakon zločina i (ne)razumijevanje okoline ukoliko se ona odluči da progovori.
Jasmina Večanski-Kujundžić dosljedno i inspirativno je donijela ulogu Vilme, punu nezacijeljenih duševnih i fizičkih rana, a kako ističe, tekst Đorđa Lebovića gotovo proročki korespondira sa današnjim trenutkom.
„Aktuelna tema i tada prije pedeset godina i sada. Govori o ženi i njenoj potrebi da dođe do istine i pravde i dilemi da li treba tu istinu i pravdu tražiti po svaku cijenu. Uopšte, to njeno uvjerenje da će dobiti potrebnu podršku ispostavlja se problematičnim po pitanju muža i okoline i posebno je teška borba koju vodi da bi njena pravda i istina dobile dobar epilog“, kazala je ona.
Uloge poput ovih nikada nisu lake niti jednostavne, posebno zbog odgovornosti koju glumci na sceni nose prema stvarnim žrtvama nasilja. Scenska igra i pozorište uopšte u ovim situacijama platforma su na kojoj se otvaraju teme o kojima se u društvu nevoljno govori.
„Predstava uopšte nije patetična, već naprotiv, ona je i vrlo istinita. Rečenice koje likovi izgovaraju, njihovi odnosi, vrlo su živi, sve je skoro pa dokumentarno. Te žrtve su i danas aktuelne, a po komentarima publike znamo šta se dešava kada žrtve odluče progovoriti o tome šta se dogodilo. Ista situacija je bila pre pet decenijai sada, što zapravo znači da civilizacija u tom smislu nije napredovala“, zaključila je Večanski-Kujundžić.
Pored nje, u komadu igraju i Branislav Jerković, Jugoslav Krajnov i Marko Marković.
„Kad svijeće dogore“ za kraj
Završnicu pozorišnog programa 35. Barskog ljetopisa obilježiće predstava „Kad svijeće dogore“ u režiji Branka Ivande koja će biti odigrana u četvrtak, 25. avgusta na sceni u Starom Baru, od 21:30h.
Koprodukcijsko ostvarenje Hrvatskog narodnog kazališta i teatra „Erato“ iz Zagreba, po tekstu Sándor Márai, vodi prema središtu tamnih prostora naše psihe. Odriče se efekata teatra vizualnih i fizičkih atrakcija te svoje glumce gura do dubokih intimnih odnosa u kojem svaka riječ, ponekad šapat, traži uvjerljivost u privatnosti glumčeve osobe. Nazovimo to shvatanjem Máraievog de profundisa ili pokušajem povratka uvjerljivosti pozorišne riječi.U predstavi igraju: Siniša Popović, Goran Grgić i Zrinka Cvitešić/Iva Mihalić .
