Priča je počela u devetnaestom vijeku. U engleskom gradu Lesteru 1885. godine okupilo se čak 100 hiljada ljudi koji su protestovali protiv obavezne vakcinacije u cilju iskorjenjivanja malih boginja.
Skoro stoljeće i po kasnije, čovječanstvo je suočeno sa novom pandemijom, a tu su i oni. Protivnici vakcinacije, još odlučniji i agresivniji u zastupanju ‘stavova’.
Ovog puta, antivakserski je talas zahvatio i naše podneblje. Nije pošteđena ni Crna Gora, uprkos tome što 86 odsto preminulih od maja do danas nije bilo vakcinisano. Dok neki od najistaknutijih lidera, poput premijera, i dalje ne žele da se vakcinišu, javni funkcioneri posredstvom TV kanala šalju gotovo otvorene poruke protiv vakcinacije.
A situacija sa koronavirusom sve je gora. Broj mrtvih na dnevnom nivou uglavnom je dvocifren, bolnice sve punije, a mjesta na kojima smo se do juče vakcinisali preko noći postaju COVID centri za tretman pacijenata. Uz sve to, daleko smo od uspjeha u imunizaciji – revakcinisano je tek 35 odsto ukupne populacije.
Vakcinacija - napad na ličnost
Otkud tolika zagriženost među antivakserima, pokušali smo da saznamo od medicinskog stručnjaka koji na onlajn medijima katkad i sam umije biti na njihovoj meti. Riječ je o srpskom pulmologu Srđanu Lukiću, koji već neko vrijeme radi u Sloveniji.
“Upravo po reakciji tih antivaksera u startu možete zaključiti da njihovi stavovi nijesu zasnovani na racionalnom razmišljanju. Kada neko nama, koji shvatamo korist i značaj vakcinacije, kaže da ne želi da se vakciniše – niko ga neće napasti, niti će eksplodirati zbog toga. Niti ćemo ih proklinjati ili psovati, već ćemo pokušati da im objasnimo ono što mi znamo, a oni očito ne. Njihova reakcija, pak, govori da reaguju jako emotivno, da su ta njihova vjerovanja duboko iracionalno usađena u njihove ličnosti. To što su oni antivakseri, dio je njih samih. I tako, kada mi promovišemo vakcinaciju, pa čak i kada ne pozivamo njih direktno da se vakcinišu, oni to shvataju personalno, kao napad na njihovu ličnost. Baš otud i takva reakcija antivaksera, s tim što moram reći da svi koji nijesu vakcinisani nijesu antivakseri. Ona tiha većina njih samo je sluđena, uplašena ili izmanipulisana onim što antivakseri promovišu non stop”, ističe on.
Mnogi se opamete kada im umre neko blizak, a mnogi – na samrtnoj postelji
Brojni protivnici vakcinacije, kao što to gotovo svakodnevno sada čitamo najčešće u vijestima iz Amerike, zablude postaju svjesni onda kada je već kasno.
“Mnogi se opamete kada im umre neko blizak, a mnogi – na samrtnoj postelji. Tada ih nadvladaju emocije koje su suprotne, one tada postaju jače od onih koje ih čine antivakserima. Tada dožive prosvjetljenje. I to je jedino što ih može opametiti – dakle, emocije, a ne razum, činjenice ili argumenti. Jer, oni su tih činjenica svjesni od starta, ali su uprkos njima razvili antivaksersku ličnost”, dodaje naš sagovornik.
Opasni po državu i društvo
Postavlja se, stoga, pitanje, da li se na protivnike vakcinacije uopšte može uticati.
“Na one druge, koji su tiha većina i koji zapravo suštinski nijesu antivakseri, možemo uticati. Ako ne drugačije onda tako što ćemo svi, na čelu sa liderima u svim sferama društva, stati iza vakcinacije koja je jedna od najvećih civilizacijskih tekovina koje imamo. I naravno, tako što nećemo davati prostor antivaks štetočinama, jer kada u emisiju pozovete i pobornika i protivnika vakcinacije, vi time šaljete poruku da su to dvije jednako vrijedne pozicije, pa se i ljudi opredjeljuju prema tome ko im je simpatičniji. Antivaksersko djelovanje, prosto, nije legitimna pozicija i kao takva mora biti tretirana – kao opasna po državu i društvo”, naglašava Lukić.
Ako nijesi spobodan da zarad javnog interesa istupiš i staneš iza vakcinacije, dajući i lični primjer, onda izvini – ali nijesi ti za to mjesto na kojem se nalaziš
Nažalost, u Crnoj Gori se dešava nešto drugačije u odnosu na to što naš sagovornik podrazumijeva pod poželjnim djelovanjem. Premijer Zdravko Krivokapić, koji i dalje ne želi da se vakciniše, prošle je sedmice vraćen sa graničnog prelaza Božaj. Istovremeno, na jednoj televizijskoj emisiji, direktorica Direktorata za predškolsko i osnovno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Slavica Ilinčić, koja je ranije ‘promovisala’ metod odbrane od koronavirusa duvanskim dimom, kazala je kako nije vakcinisana, te da joj ne pada na pamet da se bavi vakcinacijom u obrazovnim ustanovama jer je to “pitanje intime”. Problem je, međutim, u tome što su upravo obrazovne ustanove postale nova žarišta virusa.
“Javne ličnosti, logično, imaju velikog uticaja na javno mnjenje. Čak i kada se ne izjašnjavaju jasno za vakcinaciju, to je sasvim dovoljno da utiču na onu tihu većinu o kojoj sam govorio. Ti ljudi onda to shvataju kao antivaksersku poruku, uklapaju je sa onim propagandnim antivaks đubretom kojem su stalno izloženi i tako strah ovlada njihovim postupcima. Mnogi od njih možda sasvim racionalno shvataju potrebu masovne vakcinacije, ali se baš zbog pomenutog ne odlučuju na taj potez. Baš zato je bitno da poznate ličnosti, a političari na prvom mjestu, shvate da moraju aktivno da učestvuju u promociji vakcinacije u svojim državama. Ljudi su ih izabrali upravo zbog toga. A ako nijesi spobodan da zarad javnog interesa istupiš i nedvosmisleno staneš iza vakcinacije, dajući i lični primjer, onda izvini – ali nijesi ti za to mjesto na kojem se nalaziš i bolje je da se povučeš sam nego da se sramotiš”, smatra naš sagovornik.
Mnogo toga ide u prilog obaveznoj vakcinaciji
Ne baš sjajan procenat vakcinisane populacije, a sa druge strane i alarmantne brojke novooboljelih i preminulih od posljedica koronavirusa, već neko vrijeme tjeraju na pitanje da li bi u Crnoj Gori jedini adekvatan odgovor bila obavezna vakcinacija. Ministarstvo zdravlja se proteklih dana kratko izjasnilo kako neće pribjeći tome, pa čak ni kada su u pitanju neke od najrizičnijih profesija. Da li je obaveza sada nužnost, upitali smo i Lukića.
“Uvijek je dobro kada je moguće ustrojiti društvo tako da počiva na volji svih pojedinaca. U mnogim aspektima ne postoji jedinstvo tih pojedinaca, niti bi bilo dobro da ono postoji. Međutim, vakcinacija ne spada u jedan od tih aspekata. Podsjetiću vas, odavno imamo obaveznu vakcinaciju djece protiv mnogih bolesti. Naravno, nijesu sve bolesti jednako opasne, niti je potrebno vakcinisati se protiv svega. Nekada nije potrebno ni da svi budemo vakcinisani protiv nečega, već samo dio populacije”, podsjeća on.
Ipak, u situaciji kakvu imamo sada, Lukić nema dileme.
“Kada smo u pandemiji koja traje godinu i po, a koja će uz ovakav antivaks uticaj trajati još ko zna koliko, to govori o ozbiljnosti situacije i, bez sumnje, ide u prilog uvođenju obavezne vakcinacije. Najprije za sve medicinske i radnike drugih javnih službi koji su najizloženiji pogubnom uticaju virusa, a potom i za sve ostale, od najrizičnijih djelova populacije do onih kod kojih je taj rizik samo naizgled niži. Jer, ne treba zaboraviti da ovaj virus ubija i one najjače i najzdravije među nama”, zaključuje Lukić.
