Radi orijentacije, reći ćemo da se proteže paralelno sa trasom magistrale od Tivta do Budve. Kada idete od Ivanovih korita prema Majstorima, zapravo idete ka Stanjevićima i Budvi.
Od Majstora do planinskog oboda ima još oko pola sata hoda. Tamo je planina Zabio, jedan od vidikovaca sa kojeg puca pogled nadaleko - na Sveti Stefan, Bečiće, Budvu i Grbaljsko polje.
Majstori, dakle, nijesu na samom planinskom rubu, već oko kilometar i po u unutrašnjosti kontinentalnog pojasa. U Majstorima su stoljećima živjele Kustudije, koje su tu došle s Njeguša u dalekoj prošlosti.
Do prije 7-8 decenija u katunu je bilo 37 kuća. Selo je u međuvremenu zapustjelo i u njemu danas povremeno boravi samo Ike Ivova Kustudija (84) i njen sin Drago (59), čije fotografije možete viđeti na slajdu u okviru ovog teksta.
Inače, Ike i Drago žive u Lapčićima poviše Budve, a u Majstore preko ljeta dogone stoku. Ranije su držali više stoke, sada mnogo manje.
Majstori su smješteni u povećoj amfiteatralnoj udolini Ravni, tipičnom kraškom području, koje čine lijepi dolovi i blaga uzvišenja, prekrivena visokom travom i prošarana bijelim kamenim “grozdovima”.
Oko udoline nižu se vrhovi Pašina glavica, Mali Mrakovac, Velji Mrakovac i drugi. Prekriveni su djelimično bukovom šumom. Bukva dominira i tek se poneđe srijeće po koji brijest.
Zaseoci se nalaze na zapadnom rubu udoline i obližnjim obroncima. Međusobno su udaljeni po 100-200 metara. To su Šator, Zagreda, Prodo i Dragove kuće. Majstorima pripadaju i Crkovne kuće Kustudija, koje su smještene na izlasku iz sela, prema Ivanovim koritima. Na suprotnoj strani udoline Ravni, na oko 700 metara udaljenosti, stoji mala crkvica posvećena Svetoj Trojici. Bila je prilično zapuštena, ali je obnovljena prije dvije godine. Njen bijeli kamen blješti na sunčevoj svjetlosti, što je vrlo lijep prizor.
Na zapadnom kraju udoline, na omanjem uzvišenju Šator, nalazi se piramidalni spomenik posvećen Kustudijama postradalim od okupatora u Drugom svjetskom ratu. Još jedan spomenik postradalim Kustudijama nalazi se na groblju pored crkve.
U Majstore rijetko ko dolazi. Samo ljudi iz Nacionalnog parka i poneki istraživač, novinar ili ljubitelj prirode. Veliki dio razloga je u tome što put do katuna nije asfaltiran.
Tuda se može samo terenskim vozilom, što je prava šteta jer je šumski predio ka katunu idiličan. Takav je i ambijent u samom katunu. Pravi odmor za dušu. Druženje sa Ike i Dragom pričinili su mi posebno zadovoljstvo.
Ike me je lijepo dočekala i stalno nudila da nešto popijem i pojedem. Rakiju, pivo, kafu, sok. Oli da ti donesem ovo, oli da ti donesem ono? Klasično crnogorsko gostoprimstvo. Ike se dobro drži i ako je dobro zašla u devetu deceniju. O njoj su mi pričali još na Cetinju. “U Majstorima ti živi samo jedna baba. I, da znaš da pravi dobar sir.” Ike me je ponudila i tim specijalitetom i zbilja je bio odličan.
Vidio sam i pašnjake na kojima pasu krave od čijeg se mlijeka spravlja. Sve je u Majstorima prirodno i autentično. Doduše, takva situacija je velikim dijelom iznuđena. Ike mi je sa sjetom pričala o zapuštenosti Majstora i raseljavanju Kustudija po svijetu. Podsjetila je da put ka katunu još nije asfaltiran i da do njega do danas nije dovedena struja - što je neshvatljivo.
Sa Dragom Kustudijom sam obišao okolne napuštene zaseoke - Zagredu, Prodo i Dragove kuće, đe se, među bukovim drvećem krije više starih kamenih kuća, građenih u suvomeđi.
Ova su kućišta prilično očuvana i lijepi su primjerci stare crnogorske arhitekture. To je i svojevrstan muzej narodnog graditeljstva. Ukoliko bi ove kuće bile rekonstruisane u tradicionalnom stilu, mogle bi predstavljati solidnu osnovu za razvoj eko-turizma na tom području.
Uopšte, cijeli katun je “konzerviran” i u njemu, osim u par slučajeva, nije bilo upotrebe modernih materijala. Boravak u Majstorima liči na povratak u davno prohujalo vrijeme, u kome su ljudi živjeli bez svega onoga što podrazumijeva današnjica.
Ike i Drago Kustudija istrajno opstaju i čuvaju tradiciju i duh tog planinskog naselja.
