Mihael Hop je zapisao: ,,Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena“. Tako su vjekovi teškog života oblikovali narod u Crnoj Gori. Crnogorci su jedini u pet vjekova vladavine Osmanskoga carstva na Balkanu bili slobodni.
Crnogorci su uvijek birali slobodu
Teško vrijeme koje je nosilo slavnu slobodu, pratili su stalni ratovi, glad, bolesti, kulturno zaostajanje i težak život. Kada razmišljamo o našim precima, nijesmo ni svjesni kroz što su sve prolazili. Ali, oni su tada izabrali svoj put. Neobičan, rekli bi jedinstven.
Dok su sve države svijeta bile stalna mješavina osobina koje su se srijetale u narodu, Crnogorci su tu napravili jasnu liniju. Hirurški precizno, odvojeno je ono što definiše pravog Crnogorca. Na prvom mjestu je bila porodica, pa čojstvo, data riječ, ponos, slava, prkos i junaštvo. Osobine, suprotne ovima, koje su bile neprihvatljive i kod cijelog naroda izazivale osudu bile su strah, pokornost, kalkulacija i izdaja. Teška vremena stvorila su jake ljude.
Zbog toga je narod Crne Gore stotinama godina odolijevao moćnim carstvima koja su pokušavala da ga pokore. Iako je protivnik bio neuporedivo brojniji, bolje organizovan i mnogo više naoružan, nikada se Crnogorci nijesu predavali. Između lakšeg, manje opasnog i dužeg života sa jedne strane i slobode sa druge, Crnogorci su uvijek birali slobodu.
Živjela je Crna Gora taj proces negativne selekcije. Najbolji, najhrabriji i najpošteniji su godinama ginuli prvi. Tada je bilo važno imati skoposti. Snaga, život, duh, jačina i volja, sve je to sabijeno u toj jednoj neobičnoj riječi, koju su današnje generacije potpuno izbačile iz upotrebe. Važno je bilo ne obrukati pretke i ostaviti slavu za potomke. I to je imalo svoju cijenu. Ostalo je mnogo, mnogo slave, a vrlo malo potomaka. Taj period odlaska u junačku smrt za svijetlu slobodu, trajao je je više od pet vjekova.
Svako razloge razbijanja i nestanka Jugoslavije vidi na svoj način
Konačno su jaki ljudi koje su stvorila teška vremena, počeli da stvaraju dobra vremena. Vrijeme poslije 1945. zahtijevalo je od Crnogoraca da budu drugačiji. Odjednom se stvorila potreba za osobinama koje generacijama prije nas nijesu trebale. Postala nam je neophodna pismenost, kultura, odgovornost na poslu, dugoročna planiranja i prilagođavanje nekom novom načinu života, kakav nikada ranije nijesmo živjeli. I uspjeli smo. Imali smo društvo koje je bilo po našoj mjeri.
Živjeli smo u državi koja nam je garantovala mir, sigurnost, krov nad glavom, školovanje za đecu i pristojan život. Sve ono što Crnogorci kroz istoriju nijesu imali. Kada uz sve to ide i sloboda, što se više poželjeti može. Uljuljkani u lagodnom životu, mislili smo da će sve to trajati vječno.
Ali nije svima država bila potaman. Svako razloge razbijanja i nestanka Jugoslavije vidi na svoj način. Je li je razbila želja jednih da upravljaju drugima, kompleksi tlačenih kroz istoriju, strani interesi, finansijski planovi unutrašnjih centara moći, planovi velikih sila, ili prosto naša glupost, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ostali smo na balkanskoj ledini podijeljeni, osiromašeni, posvađani, kulturno razbijeni…
Nesigurni i zavisni od drugih, razmišljamo kome je najsigurnije okrenuti leđa. Ko nam je manji neprijatelj. Ko nema neke skrivene namjere. Ko ne želi da nam napakosti. Da prepoznamo ko iz našeg lošeg vidi svoje dobro. Došli smo u situaciju kada su dobra vremena stvorila loše ljude. Tako brzo. Prebrzo. Još se na dobro nijesmo ni navikli, a već je loše. Sve ono što su stvorile stotine godina našeg ratovanja a nečijeg robovanja, urušilo se za nekoliko desetina godina. Ponovo smo u srednjem vijeku.
Teško vrijeme je za jake ljude, puno toga je na crnogorskim plećima
Iz naše pozicije nam se čini da je teže no ikad. Često se sjetimo Njegoša: ,,Da je iđe brata u svijetu, da požali, ka da bi pomoga“. Ali u Evropi svi imaju svoje interese. Ne vidimo mi to dobro i prećerujemo misleći da je sad najteže. Puno je teže bilo kroz istoriju kada su naši preci gladni i bosi po ljutom kamenu, sa jataganom i džeferdarom ginuli za slobodu. Previše smo se bili opuštili, pa nam ova ružna vremena izgledaju gora nego što stvarno jesu.
Naravno, moraćemo se sami izvući iz problema u kojem smo se našli. ,,Nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke“, ponovo nas uči pjesnik. Sada bi nam dobro došla skopost, ali nam uz nju najviše trebaju dodatne vještine, koje kroz istoriju nijesu mnogo trebale. Treba nam mudrost, jer sada moramo jasno da vidimo đe smo griješili. Treba nam istančani osjećaj za diplomatiju i pregovaranje, kako sa protivnicima tako i sa istomišljenicima. Treba nam vizija da prepoznamo interese jakih i da im se prilagodimo, ne rušeći svoj integritet. Treba nam pamet, da sve uklopimo u slobodnu Crnu Goru. Treba nam strpljenje, da ishitreno i nepromišljeno ne napravimo neki pogrešan korak.
Puno toga je na crnogorskim plećima. Moraju se u ovom teškom vremenu pojaviti jaki ljudi, koji će sve postaviti na svoje mjesto. Koji će ponovo napraviti dobra vremena. A onda ćemo valjda konačno umjeti da učimo iz svojih grešaka i da učinimo da ta dobra vremena traju vjekovima. Izgleda nemoguće, ali nas istorija uči da smo bili najveći, kad je bilo najteže. Skupiće dovoljno skoposti Crna Gora!
