Revanšizam je još jedna od ključnih riječi tranzicionog konteksta kome se ne nazire kraj. U takvom ambijentu profesionalizam čak kada je i zakonski zaštićen, nema svoju stvarnu funkciju u društvu. Profesionalizam koji lako može biti mjerljiv ili još jedan od pojmova savremenog svijeta - evaluacija. Evaluacija učinka, znanja, doprinosa, referenci, projekata, analiza. I ništa to ne znači pred onima koji misle da od njih počinje sve. Nešto što se može nazvati istina vlasti. Tvrdi i meki revanšizam. Ne sudara se revanšizam samo sa profesionalizmom. U tim sudarima sudaraju su i neke druge riječi, koje Borka Pavićević u jednoj od svojih kolumni lijepo gradira u potrebi da istakne autorstvo i samostalnost kao bitna određenja profesionalizma. Jasno je da je državnost, a ne partijnost, institucionalnost, a ne voluntarizam, zakonitost, a ne arbitrarnost, sposobnost, a ne lojalnost i podaništvo, znanje i stručnost, a ne pripadnost partiji – osnova autorstva i samostalnosti.
Nije revanšizam tema samo našeg tranzicionog ili uže balkanskog konteksta. Tema nije ni samo političkog i partijskog karaktera. Vjerski, emotivni, ekonomski, vojni, akademski itd. U ključnim i burnim vremenima posebno. Otvoreni ili prikriveni revanšizam.
U svom stvaralaštvu Bertolot Breht, taj veliki dramski pisac i pjesnik političkog pozorišta, u svom nedovršenom tekstu Propast egoiste Johana Fecera, ostavio nam je važan stih za temu kojom se bavimo.
Batali svoje zvanje,
Pobjede su izvojevane. Porazi su
Izvojevani:
Batali svoje zvanje. (…)
Povuci svoj glas, čitaoče,
Tvoje ime se briše na tabli. Tvoje se zapovjesti
Ne sprovode. Dopusti
Da se nova imena pojave na tablama i da se
Sprovode nove zapovjesti.
Iako o revanšizmu najčešće govorimo u kontekstu izbora od 30. avgusta, nije se on tek tako pojavio. Revanšizmu smo skloni, on je dio našeg mentaliteta. On je suština djelovanja sa pozicije bilo koje vrste moći. On je idealna situacija svih onih koji znaju da njihovo mjesto u dostizanju određene pozicije moći jeste u suštini klimavo, da su i oni neka vrsta prestupa, prolaska kroz iglene uši, ili rezultat revanšizma. Gomila svih onih koji su zaštićeni funkcijama, izborima i namještenjima u kojima postižu saglasje do jednoglasnosti, dok za druge sa nespornim referencama često postoji neki problem ili dilema.
Njegovanje revanšizma kao imidža je opasna stvar za Balkan. Iste vijesti čitamo širom Balkana, od gradova do država gdje se desila bilo koja politička promjena. Čak imamo i poslovicu na tu temu: Sjaši Murta, da uzjaše Kurta. I pored svih medijskih, političkih i moralnih strategija kojima se uspostavlja narativ promjene, politika revanšizma ipak donosi isto. I zbog toga valjda nikako da izađemo iz poslovice ili narodne mudrosti zamijenimo nekom ozbiljnijom literaturom. U konačnom i da sama promjena ima smisla.
Revanšizam uvijek oduzima neko pravo i nije bitno samo to što to pravo može biti i zakonski zaštićeno, već je bitniji princip ili pitanje na kojim načelima gradimo arhiv znanja bilo koje institucije. Posebno je taj fenomen važno pratiti na tzv. malim tržištima, jer na onim velikim, sistem velikih brojeva doveo je do progresa koji je mnoge institucije dovoljno ojačao da ne zavise baš uvijek od političara kojima je u opisu posla da preuzimaju vlast. A kada dođu na vlast, jasno se znaju nadležnosti ko stoji iza odgovornosti potpisa i čemu služe potpisi. Govorimo o društvima znanja, društvima razvijene demokratije i političke kulture. U takvim društvima snaga i vizija pojedinaca prenosi se na institucije i upravo one jesu čuvar demokratije, ekonomije, obrazovanja, kulture i zdravstva. A tamo (ili kod nas) gdje su to samo pojedinci, može da važi Krležina misao da svaki osamljeni, individualni napor u borbi protiv zločina ili laži završava kao romantična pustolovina.
