Dio teritorije Crne Gore i skoro kompletno sakralno nasljeđe naše zemlje predati su odlukama podgoričke Skupštine, 29. decembra 2020. godine, dva sata i dvadesetak minuta iza ponoći, voljom većine 41. poslanika, u vlasništvo drugoj državi – Srbiji.
Crnoj Gori i u ovom vijeku dogodila se zloglasna „Podgorička skupština“ kada je 1918. naša zemlja protivustavno i nelegitmno pripojena Srbiji. Samo što ovog puta nije predata čitava teritorija.
A u prošlom vijeku, svije godine poslije „Podgoričke skupštine“, 17. juna 1920. srpski kralj Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole Petrovića, donio je Ukaz o ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti i stvaranja autokefalne ujedinjene Srpske pravoslavne crkve Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je ukinuo autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu.
Muk i žurba
Čin prepuštanja dijela teritorije i sakralnog nasljeđa predstavnici građanskog pokreta Ura i udruženja Civis, čija su četiri poslanika omogućila formiranje prosrpske Vlade nakon izbora 30. avgusta, pokušali su da obrazlože nemuštim floskulama kako ništa nije izgubljeno i kako SPC crkvenu imovinu „neće odnijeti“ iz Crne Gore u Beograd. Poslanica Ure Božena Jelušić poručila je i da nije istina da se odlučuje između države i crkve.
Nijesu čuli glas više od 10.000 građana Crne Gore koji su se tog dana okupili ispred Skupštine sa zahtjevom poslanicima da ne glasaju za izmjene Zakona i ne izdaju Crnu Goru. Nijesu htjeli da čuju upozorenje jednog od govornika Predraga Vušurovića da je od Crne Gore oteto 54 kvadratna kilometra zemljišta i 650 crkvenih objekata, crkava i manastira...
Izmijenjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen je u hitnoj proceduri, tako reći bez rasprave. U skupštinskoj sali bili su samo istomišljenici koji su aplauzom pozdravili svoju odluku.
Glas više od polovine građana Crne Gore nije ih doticao. Nije bilo sporno što taj akt nije prošao javnu raspravu, što su ga napisali pravnici i sveštenstvo SPC, što nije konsultovana Venecijanska komisija, što je ignorisana Crnogorska pravoslavna crkva.
Predstavnici vjerskih zajednica koje je nova vlada udostojila makar toliko da im uruči izmijenjeni zakon – Islamska zajednica, Katolička crkva i Jevrejska zajednica – takođe se nijesu pobunili što Vlada odbija komunikaciju sa CPC, što nijesu bili konsultovani i prihvatili su nametnuti dokument kojem je namjera potiranje CPC i predaja kulturnog i sakralnog nasljeđe tuđoj crkvi i zemlji.
Naša kulturna baština, sakralno nasljeđe, crnogorske crkve i manastiri, groblja i ostala crkvena imovina, koji su u prethodnih tri decenije nezakonitim upisima upisani na SPC postaće vlasništvo druge države.
Dug
Nova parlamentarna većina 41 glasom srušila je Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica godinu pošto je on izglasan glasovima 45 poslanika - 42 iz vladajuće koalicije i troje poslanika SDP-a, dok je jedan poslanik bio uzdržan.
To je bio dug koji su morali vratiti Srpskoj crkvi i njenom nedavno preminulom poglavaru u Crnoj Gori Amfilohiju Radoviću za podršku koju su dobili u izbornoj kampanji, koja je i bila fokusirana na ovaj zakon.
Brižljivim i predanim radom na terenu, kako je to činio duže od 30 godina po Crnoj Gori dok je upisivao imovinu na SPC, Amfilohije je tokom 2020. obezbijedio logistiku za svoj zlokobni naum. I dobio je i od onih od kojih se najmanje nadao. Podržali su ga neki od takozvanih izvornih suverenista, nakon što je uz Radovića i SPC stao koncern Vijesti sprovodeći preko svojih medija kampanju za interese ove crkve, pod radnim naslovom „Ne damo svetinje“.
Radović je bitku počeo još 2015, kada je predstavljen Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, od kada je trajala rasprava o njemu i on konačno uobličen preporukama dobijenim od Venecijanske komisije 2019. i u decembru dostavljen Skupštini na usvajanje.
Pošto je dokument dobio nespornu većinu u parlamentu crkva je počela sa organizacijom uličnih protesta koji su trajali sve do izborne noći 30. avgusta 2020.
Hronika litijanja
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec u crnogorskim gradovima odvijale su se takozvane protestne litije i molebani, koje su povremeno pokušavali da radikalizuju iz prosrpskog DF-a, po preporukama sada upokojenog patrijarha srpskog Irineja. Zvanična Srbija davala im je podršku, a u Beogradu su huligani, u dva navrata, jednom zajedno sa Milanom Kneževićem i Milutinom Đukanovićem, pokušali da zapale crnogorsku državnu zastavu na zgradi naše ambasade. Za to u Srbiji niko nije odgovarao.
Crna Gora osim na litijama, oslikavana je u trobojke, simbol Srbije, krstove sa četiri S, porukama Muslimanima i Bošnjacima da se sele, a Crnogorcima – smrt... Skrnavili su spomenike herojima antifašističke borbe, spomenike kulture...
Za svoje akcije dobili su i medijsku podršku iz Srbije čiji su mediji svakodnevno javnost zasipali informacijama – od toga da Crna Gora priprema osuđene kriminalce iz zatvora uz Spuž za obračun sa pristalicama SPC, dotle da će crnogorske bezbjednosne snage biti pojačane kolegama sa Kosova, te da će Vlada izvesti vojsku na ulice...
Nije ih zaustavila ni pandemija korona virusa. Poručili su iz Srpske crkve da je vjera jača od kovida-19 i umirili pastvu da se niko ne može zaraziti pričesnom kašikom...
Pritisak
Kršli su sve mjere koje je država donijela kako bi spriječila širenje korona virusa. Nijesu marili što su okupljanja zabranjena, niti se pridržavali mjera fizičke distance i nošenja zaštitne maske...
Mjesecima su iskušavali i čikali vlasti... Kako se epidemija širila policija je pokušala privođenjem sveštenika koji su organizovali ova okupljanja da im stane na put... Uzalud. Vlast je optuživana da krši ljudska prava, a o tome se raspravljalo i u evrospkom parlamentu na zahtjev nekih poslanika, pa je u julu evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji poručio da „EK očekuje da će crnogorske vlasti naći pravu ravnotežu između zaštite javnog zdravlja i poštovanja navedenih osnovnih prava“.
Uslijedili su Amfilohijevi sastanci sa ambasadorima SAD, Velike Britanije, Francuske, Delegacije EU...
Iz Srbije i Rusije istovremeno je pravljen konstantan pritisak na crnogorske vlasti, a od prosrpskog političkog bloka traženo da sruše Zakon.
U tako „usijanoj“ atmosferi – protesta SPC i prosrpskog bloka s jedne strane i posljedica koje je izazvala epidemija korona virusa, ne samo na zdravlje ljudi već i ekonomiju države, organzovani su i izbori.
Izborna kampanja
SPC je preuzela organizaciju kampanje koalicije okupljene oko DF-a i za nosioca liste postavila svog kandidata Zdravka Krivokapića. Amfilohije, kao iskusan političar, znao je da mu DF nije dovoljan, pa se bacio i na pregovore sa nekadašnjim suverenistima, preko vlasnika medijskog koncerna Vijesti, čiju je podršku obezbijedio znatno ranije. Tako su se u kampanju SPC uključili i neki bivši suverenisti – stali su uz litije i poslali poruke da je Srpska crkva diskriminisana i da oni to ne prihvataju.
Prevejani političar Amfilohije Radović sve vrijeme je uspješno fingirao pregovore sa Vladom o izmjenama Zakona, sastajao se sa Markovićem i Đukanovićem, a na terenu je završavao svoj posao. Kada je procijenio da je „zaokružio“ pobjedu – njegov ekspertski tim u julu je prekinuo pregovore.
Za smjenu vlasti bila im je potrebna većina od 41. poslanika u parlamentu. Dobili su je 30. avgusta i odmah pošli na sastanak sa Amfilohijem. Nova vlada dogovorena je u Manastiru Ostrog, ali je poglavar SPC nije dočekao, umro je od posljedica korona virusa prije nego je konstituisana.
Ono što su dogovorili, a što je Amfilohiju bilo pitanje svih pitanja – rušenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti prije nove godine – sproveli su u djelo. Poslanici podgoričke skupštine u noći između 28. i 29. decembra 2020, bez prisustva opozicije - DPS-a, SD-a, BS-a, SDP-a, LP-a i albanskih partija, hladna glasačka mašina, ispunili su obećanje koje su dali Amfilohiju - pravnim nasiljem, usvojene su izmjene Zakona. Odužili su mu se za sve što je za njih činio i učinio.
Građanska Crna Gora ostala je u zapećku. Zarobljena između finansijskih interesa raznih medijskih i ostalih koncerna i nikada odloženog projekta „velike Srbije“.
Nova većina ponovo je dala nadu velikosrpskom snu.
Crnogorci i ostali građani ove zemlje, koji nijesu Srbi, opet su ostavljeni sami sebi. Kao 1918. kada su tadašnje velike sile Crnu Goru predale Srbiji.
Legalizovanjem otimačine crnogorske kulturne baštine i sakralnog blaga i njenim predavanjem na upravljanje tuđoj državi - Srbiji je opet data šansa da vjeruje u osvajačke snove.
Novu Crnu Goru pristali su da grade na velikosrpskom nacionalizmu, sa onima koji osuđene ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića promovišu u heroje, sa negatorima crnogorske nacije, sa onima koji nikada nijesu prihvatili Muslimane i Bošnjake, niti Albance, kao ravne Srbima.
- Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom - riječi su Amfilohija Radovića na račun Muslimana/Bošnjaka.
Nekadašnji suverenisti i nekolicina pripadnika manjina ipak su stali uz projekat Radovića kojim se ruši građanska Crna Gora, crnogorski identitet, kultura, nacija...
Oglušili su o apele iz Crnogorske pravoslavne crkve da se „usred Evrope“ ovakvim izmjenama Zakona „cijelome jednome narodu odriče pravo da je narod, domicilnoj Crnogorskoj crkvi egizstencija u sopstvenoj državi, a državi pravo da je suverena na cijeloj teritoriji“.
Čin izdaje državnih interesa 41 poslanik nevješto je pokušao da predstavi kao čin pomirenja.
Predvodnik ekipe koja usvajanjem Zakona Crnu Goru uvodi pod kišobran „srpskog sveta“, premijer Zdravko Krivokapić, strastveni vjernik SPC, poručio je sa Tvitera građanima Crne Gore da je izmjenama Zakona pobijedila pravna država i da su „sada sve vjerske zajednice, bez izuzetka, jednake pred zakonom“?!
Iz opozicije su kategorični da su odluke Skupštine nelegitimne i nevažeće, a bivši premijer, sada poslanik DPS-a pozvao je međunarodnu zajednicu da odgovorno sagleda ponašanje parlamentarne većine i sa opozicijom pokuša obezbijediti vladavinu prava i poštovanje političkog sistema.
Zakon mora potpisati predsjednik države Milo Đukanović. Za slučaj da ga ne potpiše, ovaj dokument će ponovo u skupštinsku proceduru.
Ustavne inicijative
Srpska crkva u Crnoj Gori nikada pred Ustavnim sudom nije inicirala provjeru ustavnosti odredbi Zakona o slobodi vjerosipovijesti, iako je to stalno najvljivala.
Čak su natjerali Sinod SPC i Irineja da povuku svoje dvije inicijative koje su preko opunomoćenih predstavnika dostavili Ustavnom sudu Crne Gore, kao i jednu koju su podnijela dvojica beogradskih advokata.
I tužilac i sudija
Izmijenjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti Vladi je dostavio ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić, koji je član pravnog tima Srpske crkve i bio je u ekspertskom timu koji je sa prethodnom vladom pregovarao o izmjenama ovog akta.
Nova vlada konstituisana je 7. decembra, a već sjutradan, 8. decembra, on je pozvao predstavnike Islamske zajednice i Katoličke crkve na razgovor i uručio im izmijenjeni Zakon, tražeći da se izjasne u roku od dva-tri dana. Nijesu se bunili.
Apel regiona za Crnu Goru
Pod kakvim je pritiskom velikosrpskih snaga u regionu bila Crna Gora pokazuje i činjenica da je već u januaru ove godine grupa intelektualaca u Srbiji, okupljenih u Helsinškom komitetu za ljudska prava, inicirala potpisivanje Apela za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda. Apel je za samo nekoliko dana potpisalo više od 800 osoba. Pozvali su „sve političke aktere u međunarodnoj zajednici i regionu da nedvosmisleno osude destabilizaciju Crne Gore i regiona koju kreira i podstiče zvanični Beograd“. Bilo je uzalud.
