Za sebe kaže da više nije Hrvat. Na tome zahvaljuje – hrvatskom nacionalizmu i smatra da je to jedina pozitivna strana te pojave. Boris Buden danas živi u Austriji i sa prostorne, vremenske i političke distance već više od deceniju pojašnjava društvene pojave na prostoru bivše Jugoslavije. Pokretač magazina „Arkzine“, kritičar savremenog društva i filozof, za Portal Analitika govori o identitetskim pitanjima. Umjesto uvoda, on na početku razbija sve iluzije o današnjim definicijama identiteta, posebno nacionalnih. Po njemu, postoje samo identifikacije.
- Ono što mi zamišljamo kao identitet je ime, pojam koji opisujemo različitim karakteristikama, poput vjere i istorije, nekoliko kanona poput: najduže rijeke, najveća brda, najslavniji pisci, slikari – objašnjava Buden uobičajenu pretpostavku identiteta, nazivajući je još „lošom esencijalizacijom“.
Država stvara naciju: Zato je, prema njegovim riječima, Crna Gora dobar primjer da nije sve u identitetu.
- To je pitanje političke identifikacije u konkretnom političkom i istorijskom kontekstu, u kojem ljudi, očigledno, misle da im je bolje u samostalnoj državi. Zato što su se identifikovali sa tim političkim projektom izmisliće, ako treba, i posebni jezik i naciju, pojašnjava filozof rođen u Zagrebu i to potkrjepljuje svojom teorijom da u savremenoj istoriji „nije nacija ta koja izmišlja državu, nego je država ta koja stvara naciju“.
Buden dodaje da zato nije ni moguće postaviti se prema takvoj stvarnosti, definicijama i pitanjima poput onih spornih koja će se, možda, naredne godine naći na ovdašnjem listu za popis stanovništva, jer je riječ o političkom projektu. Kako ističe, svi su svjesni da je odluka o odgovoru na pitanja – politička, „a ne ta da li ljudi govore jednim, neponovljivim jezikom i jesu li pripadnici neke nacije“.
Identifikacija juče, danas, sjutra: Svoju životnu filozofiju Buden gradi na drugačijim osnovama nego mnogi na Balkanu, ali i u Evropi.
- Za mene je u ovom trenutku najvažnije pokušati misliti izvan tih okvira, jer su to ucjene pojedinih političkih projekata. U ovom trenutku je to Crna Gora, juče je bila Hrvatska. Međutim, Crna Gora postoji u globalnom svijetu u kome njena funkcija nije određena voljom Crnogoraca, bez obzira imaju li naciju i jezik, nego globalnim odnosima moći. Politika u Crnoj Gori će se voditi kako kažu oni koji imaju moć da joj to odrede, decidan je Buden i još jednom podsjeća da je izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti za njega, lično, davna prošlost, iako je na popisu u bivšoj Jugoslaviji jednom morao dati odgovor na takav vid identifikacije.
- Ali, identifikacija nije nužna i treba shvatiti da smo zbog nje u zamci, da nemamo slobodu da kažemo „ne“ takvom pitanju i da pocijepamo popisni listić. kaže Buden.
Sa ovakvog polazišta sasvim je logično objašnjenje da postojanje crnogorske nacije nije ni naučno ni kulturno pitanje, kako to objašnjava Buden. Za njega su sve to politička pitanja na koja upravo popis - treba da da odgovori. Zato i podvlači da se ljudi „identifikuju sa određenim političkim projektima, ali nemaju identitet“. To je slučaj i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj i u Srbiji, od kojih, prema Budenu, ni jedna nema „identifikaciju ni nacije ni etničke pripadnosti“.
- Procesi identifikacije su politički i vremenom se mijenjaju. Nekad su postojali Jugosloveni i više ih nema. Sjutra će postojati Evropljani, a sada ih nema. To nisu identiteti, već su forme političke identifikacije, cijeni Buden.
Kako se, onda, u sva ta (pre)široka shvatanja nacija i njihovih međusobnih odnosa može uklopiti malena Crna Gora i oni koji žive u njoj, i da li će se Crnogorci prihvatiti da, zarad bolje budućnosti postanu, recimo, Evropljani?- Ne mislim da narod o tome odlučuje, jer i to je oblik političkog pitanja. U ovom svijetu nije dovoljno misliti na kratkotrajne, partikularne interese, bez obzira koliko su pravedni i imaju političkog smisla. Nije dovoljno reći: „Da, postoji Crna Gora. Mi smo Crnogorci i želimo da se odupremo nečijim pretenzijama“. To je jedan dio priče, dok je drugi: što znači biti pripadnik određene nacije. I zato treba postaviti pitanje: da li je Crna Gora, kao nacija, u stanju da generiše vlastito društvo pravednosti i solidarnosti? – odgovara Buden pitanjem, za koje ističe da je neizbježno, ali ga niko ne postavlja.
Politički čista savjest: Svjesni smo da je težnja zemalja regiona jednaka: evroatlatske integracije, u čije ime se danas sve bespogovorno radi. No, sve je to vladajuća ideologija, kaže Buden, koja se nikada nije mogla izbjeći, ali se može kritički posmatrati cijeli politički dinamičan proces. Ne treba postavljati pitanje gdje je Crnoj Gori evropski identitet, već čemu Evropa služi u današnjem svijetu. Umjesto odgovora na ono što ćemo se tek pitati, Buden nas podsjeća i na činjenicu da pristajanje na Evropu znači i pristajanje na njene zločine, koji se zovu - šengenske granice.
Sagovornik Portala Analitika ih zove „krvavim granicama“ i poređuje sa onim koje su postojale između Istočne i Zapadne Evrope u doba Hladnog rata. „Ne može se čiste savjesti biti ni Crnogorac, ni Hrvat, ni Evropljanin, jer je pitanje čiste savjesti je takođe političko“, kaže Buden.
Zločini na ovim „pridruženim“ evropskim prostorima posljedica su i nacionalizma, pojave koja je danas, prema nekim Budenovim studijama, odlika brojnih evropskih država, ali za koju ne vidi da je u Crnoj Gori veća nego u Holandiji ili Belgiji.
- Nacionalizmi su proizvodi konzervativne politike u razdoblju globalizacije, brutalni, radikalni i na Zapadu ih ima dovoljno. Crnogorski nacionalizam, zahvaljujući činjenici da je crnogorska nacija i država mala, nije nekakav ekspanzionistički i hegemonistički nacionalizam koji će ugroziti okolne nacije i u tome ne vidim problem. Postoji jedino problem samih nacionalista, njihovog doživljavanja svijeta, i svega za što ih njihov nacionalizam čini slijepim: političke, moralne i intelektualne opcije.
Kako kritikovati Crnu Goru: Kako kaže uvaženi gost prve Pjace od filozofa ovogodišnjeg „Kotor Arta“, ono što će Crnu Goru izdići i dati joj pozitivan smisao nije politika zaštite granica, identiteta, već - otvorenost prema svim globalnim pitanjima.
- Ne mislim da se može taktički misliti: „Prvo ćemo napraviti Crnu Goru, a onda ćemo se baviti globalnom politikom“, jer je njena uloga već definisana globalnom politikom. Ne mogu se priključiti onima koji razmišljaju u pravcu nacionalnog interesa ili nečega poput: „bolje je za Crnu Goru da se odupre hegemoniji srpske politike“. Naravno da je to bolje, i to je čak u interesu države, ali tu se pitanje ne završava, već tek - otvara. Ideja Crne Gore kao države se može kritikovati, ali ne treba zaboraviti kritikovati i ideju identiteta srpske države, nacije. To je nešto što je teško artikulisati, ali treba pokušati, smatra Buden.
Međutim, Crna Gora ne spada u red onih država koja je iznjedrila dovoljan broj vlastitih kritičara, pa se zato, s pravom, i dalje pitamo odakle treba da potekne takva inicijativa. Prema Budenu, od intelektualaca se ne može očekivati pokretanje kritike i to ilustruje primjerom iz susjedstva:
- Pogledajte Hrvatsku: intelektualci su subjekt kreiranja identiteta. Cijela hrvatska nacionalna elita je konzervativna, zainteresovana za svoju elitnu poziciju, jer ta fikcija identiteta daje im upravo ulogu čuvara identiteta. Najstrašnije je shvatiti čime se sve ne bave i kakvi fenomeni neopaženo prolaze pored njih. Ne mislim da kritika treba da počne ni sa univerziteta, već da je to stvar političke artikulacije. U Srbiji postoji kritika kompletnog stanja artikulisana kroz pobune radnika protiv privatizacije. U Hrvatskoj postoji pobuna studenata protiv privatizacije fakulteta. Ti ljudi, radnici i studenti, Srbi i Hrvati, imaju nešto zajedničko. Otkriti što je to, i ima li tog zajedničkog i u Crnoj Gori, je ono što mene zanima – zaključuje Buden.
Nama ostaje nada da će se i neko u Crnoj Gori zainteresovati za kritiku države, ali ne polazeći od vlastitih interesa. Jer, više je nego očigledno da je ova zemlja premala da bi svoje mjesto tražila stalno govoreći o svim onim specifičnostima kojima se toliko divimo, a koje malo koga danas, u stvari, interesuju.
Kristina Jerkov
