Ljubavna priča kneza Vladimira i njegove Kosare, nevjeste prespanske, veća je od vremena, ljepša od svih rijeka i jezera i sjajnija od Sunčevih buđenja. O dukljanskom knezu Vladimiru postoji više zapisa, ali najviše saznajemo iz Ljetopisa Popa Dukljanina (kraj XII vijeka), koji je priču o Vladimiru zapisao opširno, onako kako se u njegovo vrijeme još kazivalo, ali i neobično poetično za jedan istorijski zapis. Time Dukljanin pokazuje lično poštovanje, ali i potvrđuje da je dva vijeka nakon smrti Vladimirove, kult prvog dukljanskog sveca bio veoma živ. Poštovan je i slavljen ne samo u Duklji, odnosno Zeti, nego i u Hrvatskoj, Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj... Na ikonama Sv. Vladimir je predstavljen poput Sv. Jovana, sa glavom u ruci, jer je pogubljen odsijecanjem glave. Vjekovima se, svake godine, kod davno urušene crkve na vrhu Rumije okupljao narod sve tri konfesije.
Tradicija je bila da se slavi plemenitost jednog čovjeka i vladara, koji osta upamćen kao najmudriji i najplemenitiji među vitezovima, jer je ljubavi i bratstvu učio. Iznošen je na Rumiju i krst Sv. Vladimira, skroman kao i svetac čije ime nosi, napravljen od tisovine i okovan u srebro. Ali, novo vrijeme i neki novi običaji, tj. pravda jačega, oduzeli su Rumiji njen najljepši praznik, a narodu uskratili pravo da – makar jednog jedinog dana – slavi međusobnu povezanost i bliskost, kakvu osjećaše kad je, kao jato ptica u zajedničkom gnijezdu, živio u spokoju i miru... Sada je krst i običaj svojina samo jedne konfesije. Ta nova civilizovanost, međutim, ne sprječava nikog od nas, da, kada smo u prilici, odnesemo kamičak na vrh lijepe planine i odamo poštovanje onome koji je umio ljubiti...
Kako Dukljanin svjedoči, Vladimir je na prevaru pogubljen u Prespi. Kosara je preuzela tijelo svog muža i vratila ga na obalu Skadarskog jezera. U Prečistoj Krajinskoj ga je sahranila, a potom se zamonašila i ostala da živi uz njegovu sjenu uvijek služeći obećanju kojem nekada oboje bijahu odani: nikad, nikad ne odustati od čovjeka i uvijek, i kada nema nade, vjerovati u dobro.
I mada je minulo hiljadu ljeta od njihovog posljednjeg poljupca, i dan-danas se vole, sjedinjeni u nezaboravu, taj divni vitez dukljanski i njegova nevjesta sa Prespe... Ljubav do nezaborava. Ljubavna priča za ponos.
Ispričati jednu ovakvu priču u trenutku kad posvuda kola snimak govora besprizornog, bezimenog i besprezimenog stvora, koji je, gle čuda!?, predsjednik opštine Uni'šić, paradoksalno je i nadrealno. Nova civilizovanost, još od ljetos kad su po Crnoj Gori slećeli čudnovati svemirski brodovi, iz njih izmiljeli i među nas zašli stvorovi o kojima ne znamo ništa osim da postoje i da ih ima, svakojaka čuda servira svakodnevno.
Čini se da je Ljubavi kontrast mržnja, no nije tako. Bar ne u Crnoj Gori. Radi se samo o Stidu. Nemjerljivom, nesavladivom, snažnom i istrajnom stidu. Ništa nije strašno kao odsustvo prava na ponos. Još nijesam načisto kako se ljudi inficiraju virusom stida i srama – valjda to stvorovi obavljaju u kućnoj radinosti, urođeno i na prirodnoj bazi - ali znam da je lijek na našem tržištu teško naći.
I zato, evo hiljadu godina nakon smrti Vladimirove, umjesto kamenčića koji bih odnijela na Rumiju, da je kojim slučajem još naša, i iz poštovanja za Ljubav do nezaborava (ili, bar, do ove nove civilizovanosti), ja imam samo niz molbi:
Tražim milost za sve one koji se srame i stide zbog svojih predaka izdajnika; za sve unuke četnika, kolaboracionista, špijuna, jataka i kukavica;
Tražim milost za praunučad silovanih crnogorskih žena;
Tražim milost za one koji stid nasljeđuju;
Tražim milost za potomke palikuća, tuđih večera i bjelosvjetskih čankolizaca;
Tražim milost za prodavce imena i roda, gasitelje ognjišta i prigušivatelje glasova;
Tražim milost za sve one koji su, poništeni kao da i ne postoje, proćerani, opljačkani, ranjavani, obeskućeni, pokradeni, poniženi i prognani iz svojih domova, došli u našu kuću i stide se jer još nijesu naučili što znači riječ „hvala“;
Tražim milost za one koji su prekjuče čuli za religiju, a od juče bijelim lukom razgone zle sile sa puta, urokljive oči i nemirne sne;
Tražim milost za sve one prebijane žene, ponižavane i mučene; za one bez glasa i prava, koje čuče pred bogomoljama i za njihovu đecu;
Tražim milost za sve one koje su morale rađati što god i koliko god da im je „napravljeno“;
Tražim milost za majke siledžija, ubica, lopova, dilera, lažova, prevaranata, otimača i pljačkaša;
Tražim milost za đecu verziranih lopova i snaodljivih biznismena;
Tražim milost za pogubljene brave po planinama;
Tražim milost za planinke kojima su pobjegli ispod pruta;
Tražim milost za svaku pretovarenu ragu;
Tražim milost za sve planine koje se ne daju pomjerati;
Tražim milost za relaksirane;
Tražim milost za sve one koji pojma nemaju ko su i odakle su među nas slećeli;
Tražim milost za primitivne, nepismene i usput zaboravljene;
Tražim milost za sve koji imaju pravo glasa;
Tražim milost za sve livce lima i ostale crkvene lastre;
Tražim milost za one koji nikada nijesu voljeli i milost za sve nevoljene;
Tražim milost za sve bezimene, besprezimene stvorove koji drhte od stida pred Čovjekom...
Jer, ljubav je takva: možeš je kao kamen lomiti, mrviti i sitniti do najfinijeg pijeska, možeš je i u rijeku prosuti, no – ne možeš je uništiti. Ona će i takva, u vodu bačena, čak i dok okeanom plovi, i dalje i najsitnijim svojim djelićem biti Ljubav.
Stvor je pred tom silom nemoćan.
