– Juče je za juče, a danas je novi dan i s njim novi poslovi i novi izazovi. Tako u životu mora da bude jer, ako budete suviše u prošlosti, onda nećete imati budućnost. Ipak, ne dobija se „Žanka“ svaki dan, pa vrijedi napraviti izuzetak i vratiti se malo unazad.
A onda slijedi priča koja pomaže da shvatimo zašto glumicama ova nagrada tako puno znači, prenosi Puls.
– Zato što je osoba čije ime nagrada nosi paradigma glumačkog poziva. Žanka je od jedne nepismene žene uspjela da se vine u takve glumačke visine da jedan Nušić piše za nju. A onda je život izrežirao njen život kako nijedan reditelj ne bi. Za vreme ratne okupacije, nastavlja Ljiljana, morala je da igra kako bi, pošto je bila dijabetičar, zaradila za insulin. Zato su nju, inače velikog rodoljuba, proglasili za državnog neprijatelja i zabranili joj da igra. A kada joj je poslije dugih godina samoće Bojan Stupica rekao da je s nje skinuta anatema, njeno srce od silnog uzbuđenja nije izdržalo.
– Eto, takva je bila naša Žanka, toliko joj je značio glumački posao.
Ništa ne radim po svaku cijenu: Kao što je i Žanka igrala svog savremenika Nušića, tako i Ljiljana najviše igra savremene domaće pisce. Što u pozorištu, što na filmu i televiziji, iznijela je više od stotinu uloga. Da je prihvatila sve koje su joj nuđene, broj bi bio bar dvostruko veći. Prvakinja je Drame Narodnog pozorišta, pa je prirodno da su joj dramske uloge najbliže. A obično su joj zapadale one teške. Valjda zato što se tako dobro nosi s njima. Umije ona, kaže da igra i Čehova, školovana je za to, ali se ipak najbolje prepoznaje u nacionalnom repertoaru žena sa ovog podneblja. Voli da igra uloge koje je vuku naprijed, gdje može da uči i istražuje. Ako treba, da govori kao da je iz južne Srbije, Bosne, Crne Gore. Da može da priča kao prava Crnogorka, televizijska publika uvjerila se gledajući je u seriji „Budva na pjenu od mora“.
U genima je sve zapisano: Otkriva nam da su za to krivi njeni korijeni puni ijekavice. Naime, Ljiljanini roditelji su iz Bijeljine, gdje su njihovi preci prije vijek i po došli iz hercegovačkog mjesta Korita. U više navrata i sama je odlazila u kraj svojih predaka.
Ljiljana je jaka žena. Kaže da ju je život tome naučio. Njeni roditelji su se rano razveli, a i mučili su muku s novcem.
– U Hercegovini smo snimali „Nož“, a kada je prije 20 godina na spomenik žrtvama bačenim u Koritsku jamu postavljana skulptura akademskog vajara Nandora Glida, bila sam pozvana da izgovorim jednu tužbalicu. Valjda je bilo toliko originalno, da su starije žene pitale ko to nariče. Nije joj bilo teško to da izgovori jer vjeruje da u našim genima postoji zapis svega onoga što je bilo prije nas. Uvijek je igrala jake žene. I privatno je takva.
Život ju je, kaže, naučio tome jer su se njeni roditelji rano razveli i odrastala je stalno kubureći s novcem. Radila je od malih nogu, već sa 11, 12 godina išla je u radio-grupu koja je snimala emisije za koje su bili potrebni dječji glasovi. Tada je dobila prvu „platu“. Kada je došlo vrijeme studiranja, kao dijete iz siromašne porodice vodila se logikom da treba da uči školu sa kojom može da se zaposli. I otišla je na tehnologiju s namjerom da se bavi hemijskim inženjerstvom. Paralelno se u Radio Beogradu amaterski bavila glumom. A onda je shvatila da joj je ono što više voli hobi, a da uči ono što voli manje. Prelomila je i otišla na Akademiju. Odlukom da se okrene glumi najzadovoljnija je ona sama, ali i brojna pozorišna, filmska i televizijska publika. Jer, da je odlučila drugačije, ljubitelji dobrih predstava, filmova i TV serija ostali bi uskraćeni za njene upečatljive role u predstavama „Đeneral Milan Nedić“, „Velika drama“, „Ljubinko i Desanka“, u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“, za kraljicu Dragu u „Kraj dinastije Obrenović“, Rabiju Osmanović u „Nožu“, Radmilu Fogel u „Gorkim plodovima“, Nađu Bačić u „Budvi na pjenu od mora“....
Kako je lijepo biti baka: Često je glumila i u predstavama i serijama koje je režirao njen suprug Siniša Kovačević, nekoliko puta igrala je sa kćerkom Kalinom Kovačević. Sinišu je srela tražeći reditelja koji će joj uraditi dramatizaciju teksta za diplomski rad.
Od prošle godine uživa u jednoj sasvim novoj ulozi, ulozi bake:
– Svi su mi pričali kako je imati unuče nešto mnogo lijepo. Tek kad sam to doživjela, shvatila sam koliko je to tačno. Mnogo drugačije nego kada dobijete dijete. Tada ste mladi, uplašeni od svega i svačega. Ovdje, samo volite.
Foto: smedia.rs
