Ako je nekome bilo čudno zašto sam reagovao na kolumnu "Izvrnuta rukavica" g. Danila Kalezića na Portalu Analitika, nakon njegova odgovora, mislim da je jasnije – g. Kalezić je priznao da je želio izazvati polemiku te time potvrdio moju tezu da ga motiviše laktaška samopromocija i omalovažavanje rada drugih.
Iako je zavapio starim mehanizmom odbrane kad polemičar ostane bez argumenata – da je napadnut ad hominem, moje je pisanje okarakterisao kao "palanačko nadmudrivanje", nedostojno ozbiljne polemike.
6Budući da je g. Kalezić citirao Danila Kiša, poslužiću se Kišovim metodom prikaza kako bih analizirao s čim je to g. Kalezić doista želio pokrenuti "ozbiljnu polemiku".
Primjer 1 (Sun Cu s Tuškoga puta)
Kvalitet kolumne, kao uostalom i pisanog djela, često se mjeri valjanošću uvoda, od čijeg dinamizma, zavisi kompletno štivo. G. Kalezić je očekivao "ozbiljnu polemiku" s ovom uvodnom rečenicom:
"Fašizam je ideologija koju je lakše pobijediti u ratu nego u miru."
Iz ove nepalanačke, galaktičke svemudrosti g. Kalezića, proizlazi da je Drugi svjetski rat vođen uzalud. Milijarde ispaljenih granata i metaka, milioni uništenih tenkova, brodova, samohotki, aviona, dvije atomske bombe i preko 50 miliona (neki autori kažu preko 70, nije Roki Balboa, g. Kaleziću) ljudskih života, stoje kao crv pred čizmom njegove velike misli. Ovu originalnu tezu bi grehotno bilo ne propitati dalje – na osnovu kojih je premisa donešena i koju je to računsku operaciju njezin autor koristio kako bi došao do navedenog zaključka da je fašizam teže pobijediti u miru?
Zar poslije takvog uvodnog faula vrijedi ulaziti u "ozbiljnu polemiku"?
Primjer 2 (Stilsko-logičke antinomije g. Dijalektičara)
Ne znam je li stilska oskudnost ili neka uvrnuta logika, tek g. Kalezić određene termine koristi potpuno pogrešno kako bi izrazio svoje poente. Evo, npr.:
"Ovdje su, da citiram Latinku Perović, pobijedili četnici i informbiroovci. Oni su većina koja je, kao i 1945, 1997/98. promijenila stranu i ušunjala se među pobjednike. Ta se vrsta 'prilagođavanja' u nekim kulturama drugačije zove. I ne govori naročito afirmativno o Crnogorcima."
Zato ga pitamo: Kako se "većina" može ušunjati? I proističe li iz toga da je 1997, kad formalno imamo demokratiju u Crnoj Gori, manjina pobijedila na izborima, ako znamo da za pobjedu treba više od 50%? Kako su se Informbirovci mogli svrstavati neđe 1945?
Primjer 3 (Ideolog bez ideja)
Većina teksta g. Kalezića kritički je intonirana prema crnogorskoj opoziciji i kritičkoj intelektualnoj zajednici zbog navodne nesposobnosti da se bore sa suštinom "velikosrpske aždaje", već samo njenom formom, pritom ne navodeći nijednu ideju, način ili činjenicu kako bi ta suštinska borba trebala izgledati. Ko tu misao kondenzuje iz kolumne g. Kalezića, taj je iz drenovine uspio pokrenuti bujicu.
Primjer 4 (Pitanja bez odgovara)
I g. Kalezić i ja smo i školovani i plaćeni da bismo davali odgovore na naučno-istraživačka pitanja koja konceptualizujemo. Posebno se to očekuje u "popularnom prostoru", đe bismo više trebali odgovarati, a manje pitati. U želji da povuče istorijsku paralelu, kako bi čitalaštvu dočarao crnogorsku konstantu nedosljednosti idejama kroz istoriju, g. Kalezić postavlja ova pitanja:
"Koliko je u Crnoj Gori bilo četnika 1943. godine, a koliko ih je 1944. prešlo na stranu pobjednika? U kojoj je to jugoslovenskoj republici, u odnosu na broj stanovnika, 1948. procentualno bilo najviše onih koji su sanjali Staljinovu slobodu i upad sovjetskih tenkova u svoju zemlju?"
Nažalost, na ova pitanja nećete dobiti odgovore od autora, iako je, kako rekoh, g. Kalezić etičkim pravilima ekspertize, dužan iznijeti podatke, što ga formalno izdvaja u njegov zamišljeni svijet pripadnika "naučne elite". A da nije dobar ni u postavljanju pitanja, pokazuje i izbor 1943. godine. Naime, brojnost četnika nije ista na početku i na kraju te godine, budući da su crnogorski četnici tada doživjeli slom. Da je upućeniji u tematiku, uzeo bi 1942. godinu kad je u Crnoj Gori ostalo svega 700 partizanskih pozadinaca, dok je broj četnika premašivao 20.000. Što se tiče procenta zastupljenosti Informbirovaca u Crnoj Gori u odnosu na jugoslovenski prośek – taj se podatak uči na prvoj godini studija Istorije, ne pravi se od toga Higsov bozon.
Nego, da g. Kalezić nema kompleks sveznajućeg pripovjedača, kako rekoh i u prvom reagovanju, ne bi sebi dopuštao toliki komoditet da izjavi:
"Koliko se Crnogoraca 1989. odazvalo Miloševićevom pozivu na velikosrpsko ratno orgijanje, a koliko njih je tada pjevalo 'Oprosti nam, Dubrovniče'?" Mislim da "TADA" – tj. 1989. godine to niko nije pjevao jer je te stihove Marko Popović sastavio krajem 1991. godine.
Primjer 5 (Kritičar radi kritike)
Završni primjer koji navodim tiče se briljantnog kritičkog aparata g. Kalezića. Naime, on kaže kako je lako polemisati "o koljaču Pavlu Đurišiću", a ne pisati o tome da nakaradna vlast u Crnoj Gori slijedi agendu Crkve Srbije. Pa gospodine Kaleziću, zar nije Crkva Srbije pokrenula polemiku o Pavlu Đurišiću?
Umjesto Rokija, Rambo
U odgovoru g. Kalezića na moje reagovanje caklio se jedan manir kojeg se ovdašnja kamarila s Univerziteta Crne Gore nikad nije oslobodila – gnušanje od urbane kulture i njeno svođenje na antiintelektualno, što dovoljno govori o njihovom samodovoljnom estetizmu. Tako je posebno istakao to što sam mu odgovorio replikom iz Rokija.
A što je gospodin Kalezić očekivao, da se nakon ovakve intelektualne dijareje na njega potegnu Hobsbawm ili Bloch? Bio bi to g. Kaleziću "overkill", zato je sad dovoljan i "Rambo 1"- "They drew first blood". Jer Vi ste, a ne ja, pokrenuli ovu polemiku svojim promašenim tekstom i dijeljenjem lekcija kompletnoj crnogorskoj javnosti. Da ste makar dali jedno jedino rješenje za krizu u kojoj se nalazimo i zaobišli nas pozerskih fraza, nikad Vam ne bih uputio reagovanje.
Game over
Za kraj ove nametnute polemike, ne zbog onoga s kim polemišem i njegove "Izvrnute rukavice", već zbog zakonitosti dobrog polemisanja, iskoristiću jednu polemičku bravuru Mihaila Lalića: "Sjećam se onoga što je rečeno: ako prljavštinu očistim rukavicom, neće se prljavština orukavičiti nego će se rukavica uprljati."
Nakon uzaludne polemike s g. Kalezićem, mogu zaključiti da se od nje ne mogu očistiti, mogu se samo "okaleziti".
