Ljekarska komora Crne Gore, kao profesionalna organizacija ljekara Crne Gore, najoštrije osuđuje pokušaj da se ovaj slučaj svede na administrativne propuste i nedostatak dokaza da je sporni preparat bio štetan.
"Ovdje nije riječ o bezazlenom kršenju procedure. Riječ je o svjesnom pružanju zdravstvenih usluga bez licence i ubrizgavanju pacijentkinjama preparata koji je nezakonito unesen u Crnu Goru, nabavljen van kontrolisanog lanca distribucije i bez pouzdanih dokaza o porijeklu, autentičnosti i ispravnosti", navode iz Ljekarske komore.
Kako navode Sud je pogrešno iz činjenice da je Juliji Kušnerevoj priznata inostrana obrazovna isprava izveo zaključak koji ostavlja utisak da je ona time stekla pravo da radi kao ljekar u Crnoj Gori. Priznavanje strane diplome, dodaju, nije licenca za rad. Ono potvrđuje, kako kažu, postojanje obrazovne isprave i stečenog nivoa obrazovanja, ali ne zamjenjuje izjednačavanje stručne kvalifikacije, eventualne dopunske ispite, stručni ispit, propisano poznavanje crnogorskog jezika i licencu nadležne komore.
"Kušnereva može imati diplomu i zvanje stečeno u državi iz koje dolazi, ali u vrijeme obavljanja predmetnih intervencija nije bila licencirani doktor medicine ovlašćen za neposredan rad sa pacijentima u Crnoj Gori. Čak i ako postojanje diplome može biti značajno za usku krivičnopravnu kvalifikaciju nadriljekarstva, ono njen rad ne čini ni zakonitim, ni dozvoljenim, ni bezbjednim. Kao osoba sa medicinskim obrazovanjem, Kušnereva je morala znati da bez licence nema pravo da obavlja medicinske intervencije. Uprkos tome, odlučila je da radi. Svako pojedinačno ubrizgavanje bilo je nova i svjesna odluka da se postupi mimo sistema zdravstvene zaštite i njegovih osnovnih mehanizama kontrole", saopštili su.
Kako ističu, Kušnereva je znala i od koga preuzima preparat. Nije ga, kažu, nabavljala od ovlašćenog uvoznika, apoteke ili registrovanog distributera, već od lica koje nije imalo dozvolu za promet ljekovima. Znala je, ili kao medicinski obrazovana osoba nije mogla da ne zna, da za takav preparat ne postoji pouzdana garancija porijekla, autentičnosti, sastava, broja serije, načina transporta, uslova čuvanja i ispravnosti.
"Prema navodima iz javnog izvještavanja, nabavljač nije znao da li je riječ o originalnom proizvodu, već je očekivao da ga Kušnereva provjeri, nakon čega mu je ona navodno saopštila da je preparat „dobar i originalan“. Na osnovu čega je to mogla tvrditi kada nije postojala dokumentacija koja bi omogućila stručnu i institucionalnu provjeru? Lično uvjerenje nije laboratorijska analiza, a izgovorena tvrdnja da je neki preparat originalan ne može zamijeniti dokaz o njegovom porijeklu i ispravnosti. Za takvo postupanje postojao je jasan motiv – zarada. Kušnereva nije pružala hitnu medicinsku pomoć niti je djelovala u stanju medicinske nužde. Obavljala je komercijalne estetske intervencije radi sticanja lične materijalne koristi. Korist je bila njena, dok su rizik snosile pacijentkinje, a nakon pojave komplikacija i javni zdravstveni sistem", saopštili su iz Komore.
Navode da su propisi, licenca, kontrolisana nabavka lijeka i bezbjednost pacijentkinja potisnuti radi profita. To dodatno, kažu, potvrđuje svjesnu prirodu postupanja i isključuje pokušaj da se cijeli slučaj predstavi kao obična nepažnja ili administrativni previd.
Svako može, kako naglašavaju, odlučivati šta će učiniti sa sopstvenim tijelom. Niko, međutim, nema pravo da neprovjeren preparat ubrizgava drugom čovjeku i da ga izlaže riziku koji nije mogao svjesno i informisano prihvatiti.
"Zato je neophodno utvrditi da li je pacijentkinjama prije intervencija saopšteno da Kušnereva nema licencu za rad u Crnoj Gori, da za crnogorskog zakonodavca ona nije ljekar i da preparat nije nabavljen kroz zakoniti lanac distribucije. Ako te činjenice nijesu saopštene, nije moglo biti ni potpunog i informisanog pristanka pacijentkinja. Odgovornost nabavljača preparata jednako je ozbiljna. Prema činjenicama dostupnim javnosti, poznato je ko je preparat nabavio, da ga je pribavljao od muškarca iz Albanije ili sa Kosova, da je dopreman preko vozača autobusa, a jednom i taksijem, te da je nabavljač znao da nema dozvolu za njegov promet. Dakle, preparat je svjesno pribavljen i nezakonito unesen u državu, a zatim preprodavan radi zarade", kazali su iz Komore.
Kako su kazali, nije potrebno ni medicinsko, ni pravno obrazovanje da bi svakom razumnom čovjeku bilo jasno da lijek nabavljen od nepouzdanog izvora, po principu „iz ruke u ruku“, bez računa, dokumentacije, ovlašćenog uvoznika i kontrolisanih uslova transporta i čuvanja, predstavlja ozbiljan rizik. Najmanje se na neznanje može pozivati neko ko takav preparat nabavlja radi dalje prodaje i zna da će biti ubrizgavan ljudima.
"Onaj ko lijek nezakonito nabavi, unese u državu i preproda radi zarade svjesno uklanja sve zaštitne mehanizme koji postoje upravo zato da neprovjereni, neispravni ili falsifikovani preparati ne bi dospjeli do pacijenata. To nije slučajna greška niti bezazlena trgovina. To je svjesno zaobilaženje zakona i prihvatanje očiglednog rizika po zdravlje drugih", navode oni.
Kako su ocijenili, posebno zabrinjava zaključivanje da nema dokaza da je preparat bio škodljiv. CInMED nije mogao potvrditi njegov tačan identitet, broj serije, porijeklo, način nabavke ni uslove čuvanja i primjene. Zbog toga nije bilo moguće potvrditi da je riječ o lijeku Dysport, ali ni utvrditi da li je preparat falsifikovan.
"Takav nalaz nije dokaz bezbjednosti. Naprotiv, on potvrđuje potpuni gubitak sljedivosti preparata. Kada se ne zna šta je ubrizgano pacijentkinjama, odakle potiče i kako je čuvano, ne može se razumno tvrditi da rizik nije postojao samo zato što štetnost proizvoda nije laboratorijski dokazana. Odsustvo dokaza o identitetu i ispravnosti preparata ne smije se pretvoriti u pretpostavku njegove bezbjednosti. Jednako je neprihvatljivo olako zaključivanje o nepostojanju umišljaja. Poznato je da je nabavljač svjesno trgovao lijekom bez dozvole. Poznato je da je preparat poticao iz nekontrolisanog izvora i da je nezakonito unesen u zemlju. Poznato je i da ga je Kušnereva, bez licence i bez provjerljive dokumentacije, svjesno ubrizgavala pacijentkinjama radi zarade", saopštili su.
Za profesionalnu i javnozdravstvenu osudu nije, dodaju, potrebno dokazati da su učesnici željeli da pacijentkinjama nastupe zdravstvene posljedice. Suština je u tome što su znali za okolnosti u kojima postupaju i, uprkos očiglednom riziku, nastavili sa nabavkom, prodajom i primjenom preparata. Takve okolnosti zahtijevaju ozbiljnu ocjenu svijesti o riziku i pristajanja na taj rizik, a ne njegovo unaprijed relativizovanje.
Iako nije donesena konačna odluka u ovom predmetu, kažu da se prema dostupnim informacijama šalje izuzetno opasna poruka: da se strana diploma može poistovjetiti sa pravom na rad, da se lijek može nabavljati mimo ovlašćenih kanala sve dok naknadno nije dokazano da je štetan i da se svjesno kršenje propisa može predstaviti kao odsustvo umišljaja.
Komora, dodaju, ne prejudicira konačnu krivičnu odgovornost, o kojoj odlučuju nadležni organi. Međutim, kako navode, Komora ima pravo i obavezu da jasno kaže da opisano postupanje predstavlja nesumnjivo, svjesno i nedopustivo ugrožavanje javnog zdravlja.
"Pretpostavka nevinosti nije pretpostavka bezbjednosti. Licenca nije birokratska formalnost. Kontrolisani lanac nabavke lijeka nije suvišna procedura. Pacijent nije sredstvo za provjeravanje da li je preparat ispravan, a ljudsko tijelo nije prostor za eksperiment radi privatne zarade. Svako ko je učestvovao u nabavci, prodaji i primjeni takvog preparata mora odgovarati u skladu sa svojom ulogom. Pravosudni sistem koji ove činjenice ne cijeni potpuno, ozbiljno i u njihovoj međusobnoj vezi rizikuje da očigledno opasno ponašanje pretvori u prihvatljiv obrazac i da, umjesto zaštite pacijenata, pruži opravdanje onima koji su njihovo zdravlje podredili zaradi", zaključili su oni.
