Kakva je to morala biti ličnost čija vizija traje kroz vjekove i dan danas je prisutna kao živi znak-orijetir u crnogorskoj stvarnosti? Sudeći po toponimima, Ivan Crnojević je tu i ovdje, ime koje traje kao duh zaštitnik ali i tajni sadržaj, ono ne-izrečeno a ključno u mnogim mjestima u Crnoj Gori. Tako se po njemu zovu izvori i rijeke, šume i vinogradi, putevi, prolazi, crkve, mlinovi i katuni.
Zato, vjerujem, treba se vratiti početku te njegove vizije, i smjestiti je u istorijski kontekst iz koga je ona nastala, prije svega kao zakletva otpora, svijest o sebi i svijetu u kome se živi, i ljuta želja za vrijednošću naspram izazova i stihije stvarnosti. Ivan Crnojević stupa na vlast 1465. godine u vrijeme tektonskih promjena na političkoj mapi Evrope. Svijet istočnog Rimskog carstva, svijet stare artistokratije, uzvišenosti antike, kojoj će potom Renesansa pokušati da udahne novi život, gušila se u krvi pod naletom Islama. Ništa nije bilo jasno niti permanentno, osim fluidnosti borbe za mjesto, vjeru i goli opstanak. I dok se Otomanska imperija širila na jednoj strani, Venecija je gospodarila i definisla sa druge strane prostor iz koga je Ivan Crnojević namjeravao da otrgne mjesto pod suncem za sebe i svoje. U trenutku pometnje i previranja, Ivan Crnojević je znao da prepozna trenutak svoje vizije. Tako je Zeta postala Crna Gora, a Cetinje prestoni grad. Postoji isto tako podatak da se u izgnanstvu u Loretu, vidjevši Bogorodičin hram zakleo da će izgraditi isti ako se vrati u otadžbinu. Tako će nastati Cetinjski manastir 1484. godine. Ispunjena zakleva o povratku tako postaje vizija vjere, a želja za civilizacijom slika civilizovanosti.
Neobično je za jednu malu zemlju da je imala jedina na svijetu, u periodima svoje izvojevane slobode, državnu štampariju knjiga na Cetinju. I to samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Ali, kada se ima u vidu Crnojevićeva svijest o autentičnoj samostalnosti kao civilizacijskom činu, onda ta hrabrost njegovih poduhvata djeluje manje čudno. Crnojević nije samo težio vlasti, on je vapio za vrijednostima. Tako je njegova Crna Gora od početka bila koncipirana ne samo kao gorski zbjeg za hrišćansku vojsku, već i mjesto jezika i slova. A prva štampana knjiga na Balkanu, Oktoih-Prvoglasnik, ugledala je svjetlost dana baš na Cetinju, jer je vizija nezavisnosti osim teritorijalne značila i autentični crnogorski pravac autohtone kulture.
Otuda posebnost ličnosti Ivana Crnojevića, njegova modernost u spoznaji dijalektike između hegelijanske ideje “slobode kao saznate nužnosti” i Aristotelove misli o gradu kao “političkoj asocijaciji… “koja za cilj ima dobrobit građana. Za Crnojevića zato Crna Gora nije bila puki komad zemlje, prostor nad kojim je vladao, već prije svega sistem vrijednosti. Samim tim, i Cetinje nije bilo samo izolovano, zaštićeno mjesto, već i određeni visoki cilj koji je trebalo dosegnuti. Baš zbog toga, Cetinje, bez obzira na veličinu, bilo je mjesto institucija, politički i kulturni centar.
Drama Crnojevićeve borbe za uspostavljanje samostalne crnogorske države, pa njegova sudbina i njegovih potomaka, i danas je aktuelna u osporavanju autentičnog crnogorskog identiteta, samostalnosti Crne Gore kao države i Cetinja kao prijestonice.
