Dva mlada Danca otkrivaju da li su dovoljno izdržljivi za jedinu vojnu jedinicu na svijetu koja koristi pseće zaprege.
Bilo je mračno kada je Jesper Olsen pao. Mračno i studeno. Zimi se na sjevernom Grenlandu tokom više od tri mjeseca ne promoli ni jedan jedini sunčev zrak. Prosječna temperatura je 31 stepen Celzijusa ispod nule. Vetar je surov.
Jesper je opremljen za takvu klimu, baš kao što je spreman za jogunaste pse i preopterećene sanke, neravan teren i za uzane kros-kantri skije. Spreman je čak i za pad. Ono što Jesper ne predviđa jeste to da će, dok se bude tumbao niz strmu, stijenjem prekrivenu padinu, njegov nož ispasti iz kožne futrole za njegovim pojasom i okrenuti se na krajnje nepoželjan način. Sječivo će se zabosti u njegovu desnu butinu.
Njegov partner, Rasmus Jergensen, nije vidio nesreću. Rasmus se kretao malo ispred Jespera, dok je lampa na njegovom čelu sjekla tamu između crnih monolitnih vrhova i jedva uočljive obale. Prije nego što je izgubio ravnotežu, Jesper se nalazio iza teških sanki i 13 pasa, držeći čvrsto uzde i pokušavajući da kontroliše njihovo spuštanje niz nagib. Sada leži opružen na ledom okovanoj tundri sa dubokom ranom ispod svojih skijaških pantalona, a krv mu se sliva niz nogu. Nalaze se 800 kilometara sjeverno od Arktičkog kruga, na jednom od najpustijih i najnegostoljubivijih mjesta na Zemlji.
Želja da istražuje Grenland, koji je pod danskim protektoratom od 1721. godine, rodila se kod Jespera šest godina ranije, kada je bio dvadesettrogodišnji vodnik u Danskoj kraljevskoj tjelesnoj gardi i nadzirao gardijce u tri palate danske kraljice. Njegova zvanična uniforma je uključivala i ogromnu kapu od medveđeg krzna i koporan sa mesinganom dugmadi.
To nije bila njegova životna ambicija. Jesper, mladić svjetloplavih očiju, tamnosmeđe kose i snažne, urođene atletske građe, žudeo je za nečim potpuno suprotnim od marširanja unaokolo sa tom kitnjastom kapom. Želio je avanturu.
FOTO: FRIC HOFMAN
"Želim da isprobam svoje mogućnosti", kaže. Jesper je napustio Kraljevsku gardu i nekoliko godina je bio policajac u Kopenhagenu, sve dok 2008. godine nije skupio hrabrost da se prijavi u elitnu specijalnu jedinicu koja je u Danskoj čuvena po dovođenju vojnika do granica fizičke i psihičke izdržljivosti. Odlučio je da se prijavi za Sirijus.
Jedinici Sirijus je već više od 60 godina povjereno patroliranje 14.000 kilometara dugom obalom sjeveroistočnog Grenlanda. Tim od 12 ljudi bar jednom u pet godina obiđe svaki kutak nazubljene i razuđene obale, formalno obezbjeđujući uslove danskog suvereniteta prema međunarodnim konvencijama. Sirijus je jedina vojna patrola na svijetu koja koristi pseće zaprege. Ovaj posao, koji je loše plaćen i bez odmora, podrazijumeva 26 mjeseci dugo putovanje sa partnerom i grupom pasa i više od 8.000 pređenih kilometara. Povrede su praktično neizbježne, baš kao i gladovanje, iscrpljenost i promrzline. Članovi tima su na meti bijelih medvjeda. Ne postoji mogućnost da se posjete rodbina ili prijatelji, nema prilike za izlaske sa djevojkama. Nisu u prilici ni drvo da vide.
Jesper je prošao mnoštvo psiholoških i fizičkih testova koji su eliminisali veliki broj onih koji su se prijavili za Sirijus. Svake godine se bira samo šest ljudi koji zamjenjuju odlazeće članove patrola. Žene imaju pravo da se prijave, mada to još nijedna nije učinila. Oni koji žele da konkurišu moraju imati manje od 30 godina.
Samo nekoliko nedjelja prije nego što će polaznici Sirijusa krenuti na Grenland na program preživljavanja u prirodi, Jesper je čuo vijest: bio je posljednji čovjek koji je eliminisan. To ga je uništilo. "Nikada se više neću prijaviti", tvrdio je.
Vratio se u policiju, ali nije mogao da prestane da misli na sirovu ljepotu i ultimativni izazov dalekih sjevernih divljina. Roditelji su podržavali njegovu ambiciju; nije imao djevojku. Tako je promijenio svoje mišljenje i pokušao još jednom. Podvrgao se osmomesečnom režimu treninga. Naučio je sve, od meteorologije do lovačkih vještina i veterine; zapamtio je oblike više od 600 fjordova i tačaka duž grenlandske obale, za slučaj da izgubi mapu.
Ovog puta je bio primljen. Kao dio završne obuke, skočio je u ledenu vodu kako bi simulirao nesreću sa sankama, potom je preživljavao pet dana samo sa torbicom neophodnih namirnica, spavajući u sniježnoj duplji koju je iskopao limenom šoljom i loveći arktičkog zeca ili mošusno goveče da bi jeo. Konačno, u julu 2010. godine javio se na dužnost u bazu Sirijus na sjeveroistočnom Grenlandu, koju čini nekoliko kockastih zgrada povezanih konopcima da bi ljudi mogli da se orijentišu tokom snežnih oluja, a koje su postavljene na jednoj osamljenoj prevlaci. Zvanično je postao pripadnik patrole Sirijus.
Svog idealnog partnera je pronašao u Rasmusu, dvadesetosmogodišnjem pripadniku patrole Sirijus koji ovdje služi drugu godinu, bivšem vodniku vazduhoplovnih snaga sa zaraslom riđom bradom, koji liči na dizača tegova, ali je spokojan poput Bude. Zajedno su u stolarskoj radionici Sirijusa napravili četiri metra duge sanke, sa klizačima od najlona i ležištem spojenim kanapom umjesto ekserima, radi maksimalne fleksibilnosti. Nazvali su ih Crno sunce. Vježbali su sa svojim psima sve dok nisu osjetili da su pravi tim.
Sredinom oktobra, kada se more zaledi i kada je vožnja sankama uz obalu često najefikasniji način za putovanje, natovarili su Crno sunce sa 370 kilograma zaliha i napustili bazu, prateći rutu koju su ustanovili oficiri danske vojske. Uz ostalih pet timova, Rasmus i Jesper djeluju kao jedini rendžeri u Nacionalnom parku Sjeveroistočni Grenland koji pružaju potporu naučnim i sportskim ekspedicijama u najvećem nacionalnom parku na svijetu, staništu ogromnih krda mošusnih goveda i stotina bijelih medvjeda.
Ali već četvrtog dana na njegovom prvom pohodu Jesperu se nož zario u nogu. Leži tako na snegu dok ga bol savladava i žarko se nada da njegov san da služi kao član patrole Sirijus neće izčeznuti sada kada je tek počeo.
Za samo nekoliko trenutaka uspijeva da ubijedi sebe da je rana podnošljiva. Pomišlja da je vjerovatno pao na stijenu. Tokom intenzivne obuke u Sirijusu naučio je da ostane pribran bez obzira na to koliko je loša situacija i da se drži doktrine u duhu Sirijusa: kad god je to moguće, dok si napolju na ledu, najbolje je da nastaviš da se krećeš.
