Mnogo je više onih koji su u to počeli da vjeruju juče ujutro, kada su čuli za Prigožinov pohod ka Moskvi, koji je počeo u Rostovu, nastavljen u Voronježu, prije nego će se zaustaviti na 200 kilometra od prijestonice.
Sve je to nešto starije poznavaoce političkih prilika podsjetilo na posljednji neuspjeli pokušaj državnog udara u Rusiji, tada članici odumirućeg SSSR, koji se dogodio u avgustu 1991. godine. U Rusiji taj događaj nijesu upamtili po uspjelom puču, ali jesu po – “Labudovom jezeru”.
Prevrat su pokušali da izvedu tvrdolinijaši iz Komunističke partije SSSR protiv Mihaila Gorbačova, a građani te federacije znali su kako nešto nije u redu u Moskvi čim su uključili televizore. Jer, na programu se tog dana neprekidno vrtio snimak sa izvođenja baletske predstave.
Jer, na identičan način je državna televizija reprizirala “Labudovo jezero” i kada je 1982. godine umro Leonid Brežnjev. Otud su oponenti Vladimira Putina juče u šali pitali i u koje će vrijeme na državnoj televiziji početi sa prikazivanjem kultnog baleta Petra Čajkovskog.
Te 1991. godine, vođa pobune bio je potpredsjednk Genadij Janjajev, a ekstremni komunisti željeli sup o svaku cijenu zaustaviti Gorbačovljeve reforme i spriječiti dalji raspad SSSR.
Prije samog puča, dio pobunjenih komunista posjetio je Gorbačova u njegovoj vikendici na Krimu. Zahtijevali su od njega da proglasi vanredno stanje u državi ili da ustupi mjesto Janjajevu.
Kako je to odbio – čelnik SSSR tada je faktički zatvoren u sopstvenoj kući – naređeno mu je da ostane na Krimu, KGB je prekinuo sve mogućnosti da komunicira sa spoljašnjim svijetom, pri čemu su pripadnici tajne službe u potpunosti okružili njegovu vikendicu.
U danima kada su pokušali prevrat, zavjerenici su željeli da uhapse i tadašnjeg predsjednika Ruske Sovjetske Republike Borisa Jeljcina.
Iako je suštinski i sam bio Gorbačovljev politički suparnik - pri čemu je dva mjeseca ranije pobijedio na izborima za čelnika Rusije upravo protiv njegovog kandidata - Jeljcin je apelovao na građane SSSR da pruže otpor pokušaju državnog udara. To što je Jeljcin ostao na slobodi, kako se ispostavilo, skupo je koštalo zavjerenike.
Građani su izašli na ulice Moskve, zavjerenici i vojska pokušali su i sa uvođenjem vanrednog stanja i sa policijskim časom, ali ništa nije pomagalo.
Vrhunac se dogodio 21. avgusta u blizini Bijelog doma, gdje su građani napravili barikade oklopnim vozilima. Troje demonstranata je tom prilikom ubijeno. Ipak, državni udar tada je spriječen, a Gorbačov je oslobođen. Svi koji su učestvovali u puču su smijenjeni, a odluke koje su donosili u Gorbačovljevom odsustvu su poništene.
Koji mjesec kasnije, SSSR je i formalno prestala da postoji, premda su i prije samog pokušaja državnog udara mnoge dotadašnje članice već napustile federaciju.
Gotovo četvrt vijeka kasnije, predsjednik Rusije Vladimir Putin i dalje smatra kako je takav razlaz članica SSSR bio “najveća geopolitička katastrofa vijeka”. Za razliku od Gorbačovljeve politike, Putinovu vladavinu karakteriše sasvim drugačiji odnos prema nekadašnjim članicama SSSR – dovoljno je sjetiti se Gruzije, a o onome što se dešava već devet godina u Ukrajini ne treba ni govoriti…
