Nezadovoljstvo nastupom i porukama američke diplomatije u zemljama Zapadnog Balkana ne jenjava.
Zadovoljni, zapravo, mogu biti samo oni (tj. onaj) što ga na sva usta hvali Kristofer Hil, američki ambasador u Beogradu.
ČUDNA PODUDARNOST
Pored, dakle, Aleksandra Vučića, takvi se stavovi i politika mogu svidjeti i njegovim saveznicima, tj. sljedbenicima, u zemljama projektovanog ,,srpskog sveta“, kao i - samo na prvi pogled čudnovato - g. Borcan-Harčenku, ruskom veleposlaniku u Beogradu, kojeg mnogi shvataju kao neproklamovanog gubernatora Srbije.
Dva su segmenta američke diplomatije - koja će - nadamo se, skorih dana - biti pojačana i Džejmsom-Džimom O’Brajenom, kada se obavi obavezno saslušanje u američkom Senatu za poziciju pomoćnika državnog sekretara - što će reći neposredno nadređenog g. Eskobaru - u kojima se može prepoznati takva čudna koalicija. Jedan je, naravno, tzv. ,,Otvoreni Balkan“ a drugi, očekivano, Kosovo.
Ili je to ista medalja, čije dvije strane ne mogu jedna bez druge?
Razloge i opravdanja za ovo retoričko pitanje obilato pruža ambasador Hil, čije učestale izjave i izrazi javnog divljenja i podrške Vučiću i njegovom poretku ljudi i stvari u Srbiji zvuče sve čudnije i odjekuju sve zloslutnije. Doskora su mu ,,tercirali“ i nominalni šefovi u Stejt departmentu - savjetnik Šole i zamjenik pomoćnika Eskobar. Sada je ta podrška - poslije salvi argumentovanih kritika i vrlo neprijatnih pitanja sa svih strana - nižeg intenziteta.
Brutalne izjave ambasadora Hila prema kosovskom premijeru Kurtiju (kojim se on na neprikladan i u diplomatiji krajnje neuobičajeni način umiješao u poslove zemlje za koju nije akreditovan, pored američkog kolege ambasadora Hovenijera u Prištini) uslovile su, sva je prilika, da i g. Eskobar malo zadrži dah i ublaži retoriku i povodom Kosova i u vezi ,,Otvorenog Balkana“.
Isto se dogodilo, da podsjetimo, i sa prvobitnom oštrom osudom zvanične Prištine, sa potpisom državnog sekretara Blinkena, u vrijeme nimalo slučajnih nemira i sukoba na sjeveru Kosova, koja je doživjela ozbiljnu i vidljivu korekciju narednog dana - u smislu više izbalansiranog stava iz Stejt departmenta, sa istim potpisom.
Dešava se to i najvećima, dakle.
POVLAĐIVANJE KAO "DIPLOMATSKI ANGAŽMAN"
Hilovi učestali javni hvalospjevi autoritarnom predsjedniku Srbije nemaju uporište u stvarnosti. To je jasno - ko ima oči - kako bi to rekli naši narodi.
Američko ,,opravdanje“ za kritiku takve povlađujuće i popustljive politike prema zvaničnom Beogradu i ,,inokosnom organu“ na Andrićevom vencu, koje smo nedavno čuli je - da je i ,,appeasment“/popuštanje dio diplomatskog angažmana/,,engagementa“.
O tome smo već pisali: popuštanje koje, na ravni javne diplomatije, traje godinama i koje predstavlja jedinu vrstu poruke koju odašiljete prema adresi zbog koje ste ,,angažovani“ - ne proizvodi pozitivne posljedice na toj adresi. Ali zato indukuje negativne reperkusije, ne samo kod onih kojima se direktno obraćate, već i na svim okolnim i povezanim adresama.
I Bosna i Hercegovina i Crna Gora - Kosovo da ne pominjemo - skupo plaćaju, svih ovih godina, popustljivi i, na momente, upravo neshvatljivo snishodljivi angažman američkih diplomata prema Beogradu.
Popuštanje Vučiću - kada se podvuče crta - nije dalo nikakav rezultat. I to je suština od koje treba poći u analizi onoga što se (ne) dešava na relaciji SAD – Srbija – Zapadni Balkan.
Pragmatični Amerikanci, na koje smo navikli, ne samo u filmovima i knjigama, ne mogu dovijeka ignorisati neveselu balkansku stvarnost i nedostatak vidljivih i djelotvornih rezultata sopstvenih napora. Sve to pod, nažalost, oborivom pretpostavkom da je namjera američke diplomatije, kako je rekao nedavno g. Eskobar, da bi, ,,kada bi se SAD pitale“, sve zemlje Zapadnog Balkana do 2030. godine i zaista bile članice EU. U suprotno ne želimo da vjerujemo.
Što - da preskočimo nepotrebne sumnje i spekulacije (od kojih nije najvažnija ona koja se tiče stvarnog odnosa i intencija na relaciji SAD – Zapadni Balkan, već, što je mnogo važnije, ona koja se odnosi na relaciju SAD – EU), odmah otvara pitanje gubljenja dragocjene energije i istorijskog vremena, na svim zapadno-balkanskim adresama, kao i na, pardon, propali projekat tzv. ,,Otvorenog Balkana“.
Koji, u svojoj ,,otvorenosti“ i ,,usklađenosti sa evropskim integracionim procesima“ ne računa, na primjer, na učešće Kosova kao države, već kao teritorije, i koji nema nikakva pisana pravila, ni formalne okvire, niti je komplementaran sa postojećim evropskim regionalnim inicijativama, đe ne mislimo samo na Berlinski proces...
Zaista, da nastavimo sa retoričkim upitima, čemu mrcvarenje sa ,,Open Balkans“, kojeg, u Crnoj Gori, evo podržava i novi predsjednik, zagledan u to-božnje ,,relaksiranje odnosa“ sa Srbijom, pa čak i po cijenu ugrožavanja, odnosno odustanka od nacionalne EU agende?
Nema dobrog odgovora na to pitanje – jer nema logičnog odgovora.
Ovom prilikom ćemo preskočiti komentar nezvaničnih najava da će se američki prijatelji potruditi da ,,Otvoreni Balkan“ bude ,,uglavljen“, kao forma saradnje, u okvir Berlinskog procesa, što bi, da se poslužimo diplomatsko-političkim žargonom, bila interesantna ,,exit strategija“. Ali, o tome ako i kada se dogodi.
"IZGUBLJENO U PREVODU"
Druga velika falinka američkog nastupa prema oficijelnom Beogradu leži u prostoj činjenici (tj. lekciji nenaučenoj iz tragičnih jugoslovenskih ratova devedestih godina prošlog stoljeća) da, ne samo Aleksandar Vučić, nego i čitava politička i druga kamarila, službe, mediji, pa i srpska politička kultura kao takva - svih ovih godina, tradicionalno i nepromjenljivo, poruke popuštanja, povlađivanja i (po pravilu, nazasluženih) pohvala ne doživljava kao prijateljsku ruku podrške i konstruktivno ,,gledanje kroz prste“ - već kao izraz slabosti i nedostatka odlučnosti američkih prijatelja da povuku konkretne neprijatne poteze prema vlastima u Beogradu.
Ili da bar prestanu da razvoj i napredovanje cijelog regiona uslovljavaju pomacima i uspjesima Beograda i Srbije - koji, evo već više od decenije, nikako da stignu. A situacije u zemljama - srpskim susjedima idu sve, bez izuzetka, u pogrešnom pravcu - ili tavore u mjestu, sa teškim opterećenjima i krizama.
Ta je ,,greška u prevodu“, na kraju, kao jedan od svojih tragikomičnih detalja imala i nedavni ultimatum premijeru Kurtiju - kojemu je dat rok od 48 sati (!?) da postupi kako zapadne adrese očekuju po pitanju Zajednice srpskih opština. Na drugoj strani, nema ultimatuma prema predsjedniku Vučiću, niti će ga, kako stvari stoje u trouglu Hil-Eskobar-Šole, biti u sagledivoj budućnosti.
Ili, kako nedavno rekosmo jednom američkom diplomati, zainteresovanom što bi mogle biti alternative postojećoj Pax Americana na Zapadnom Balkanu: zapravo, postoji ,,ultimatum“ prema Vučiću i Srbiji, samo što to traje 12 godina i još nije definisan njegov završetak?!
LOŠE PORUKE ZAPADNOM BALKANU
S druge strane, detaljnija analiza bi mogla pokazati kako je to i prisutno u mnogim ocjenama, i američkim i evropskim - balkanske se podrazumijevaju - da je primarna konsekvencija američke diplomatije na Zapadnom Balkanu, od Ričarda Grenela do Kristofera Hila - pretvaranje kosovskog u balkanski čvor.
Umjesto da bude obrnuto - da napredak okolnih zemalja, prije svega Crne Gore - bude iskorišten kao model, ili bar kao orijentir za sljedeću stanicu na putu cijelog regiona prema EU, dogodila se inverzija: urušavaju se političke, bezbjednosne i ukupne situacije na cijelom Zapadnom Balkanu, a nesaglasnost i nespremnost jedne strane u pregovorima Priština-Beograd se gura u situaciju đe su, naravno, obje strane grešne, sa drastičnom razlikom u pristupu prema jednoj, u odnosu na drugu stranu - čije smo elemente već pomenuli.
Zato su greške aktuelne politike SAD prema Srbiji loše i za Kosovo i za cijeli region. Kada hvali Vučića, g. Hil čini lošu uslugu svim drugim naporima američke diplomatije na Zapadnom Balkanu. Usiljeno oduševljenje partnerstvu sa Srbijom i ,,veliko zadovoljstvo“ znači, zapravo, vrlo destruktivnu poslanicu i Sarajevu, Podgorici i Prištini - pa i Tirani, iako g. Rama pokušava da bude ,,iznad situacije“, što odavno ne izgleda previše kredibilno, ni u samoj Albaniji, ni van nje.
Aktuelna kriza na sjeveru Republike Kosovo, koja, nimalo slučajno, koincidira sa ozbiljnom destabilizacijom vlasti u Srbiji, pokazaće, vrlo brzo, da li je američka diplomatija, u postojećoj postavci, kadra da odgovori projektovanom, tj. proklamovanim ciljevima na Zapadnom Balkanu.
Na pitanje što bi mogla da bude alternativa postojećoj logici i diplomatskoj taktici Sjedinjenih Država prema Beogradu, sjećamo se našeg razgovora u Atini, u Ministarstvu vanjskih poslova prijateljske Grčke, u vrijeme ministrice Dore Bakojanu, neđe u martu 2006. godine - pred sami crnogorski referendum o nezavisnosti.
Iako smo tada - pokazaće se: naivno i drobrodušno - očekivali da nam grčki domaćini upute bar jedno pitanje koje se tiče Crne Gore u predvečerje istorijskog referenduma, bili smo suočeni sa serijom pitanja koja su se ticala isključivo Srbije i srpskih interesa na prostorima bivše Jugoslavije.
,,Satjerani u ćošak“, na posljednje pitanje - ,,A što Vi mislite, kako bismo mogli da pomognemo Srbiji?“ - u krajnjoj nuždi smo odgovorili, sasvim iskreno: ,,Kako da zaista pomognete Srbiji? Vrlo jednostavno - samo radite suprotno od onoga što godinama radite!“
Takav odgovor ne možemo ponuditi američkim prijateljima - jer smo svjesni ogromne podrške i Crnoj Gori i cijelom regionu Zapadnog Balkana, pa i svim zemljama nekadašnje Jugoslavije, u godinama najvećih kriza i iskušenja kroz koje smo prošli.
Da ne podsjećamo sada na apsurde i tragediju jednog pogrešnog rata od prije više od pola vijeka, tako živopisno opisanih u jednoj američkoj knjizi (i filmu iz 1970) po kojima smo nadjenuli naslov ovom tekstu.
Greške treba prepoznati i priznati, a oni koji na njih ukazuju nisu ,,anti-Amerikanci“, niti su prestali da budu prijatelji Sjedinjenih Država. Luksuz takvog izgovora i zamjene teza nemaju ni diplomate koje smo ovdje pomenuli.
