Piše: Srđan Kusovac
Devet mjeseci je bilo potrebno da novi kabinetski bilten porodi prvo čedo. Iz do sada nepoznate žurnalističke forme dalo se u prošlu nedjelju „saznati“: da je u „vrhu DPS-a“ „jedno od glavnih pitanja“ ko će biti premijer, da su navodno dva kandidata – Igor Lukšić i Duško Marković, da se Đukanović navodno njima dvojicom poigrava, da je Lukšićeva pozicija „poznato je znatno ojačana“, što „donekle slabi poziciju Mila Đukanovića“ koji je „prepoznatljiv po … prijateljskom odnosu sa pojednicima iz kriminalnog miljea“ i tako dalje i tome slično da bi papazjanija bila zaključena premudrim stavom da „Lukšić uživa mnogo veću podršku Zapada od Đukanovića“ i da je „posebno“ riječ o podršci Njemačke.
Nema svrhe podrobno pretresati uradak mada nema sumnje da bi to bilo poučno i po autore i po daktilografe. Ukazaću samo na nekoliko „sitnica“: Tekstu nedostaje ono što je osnova – argument, činjenica, fakat. Ako kao argument ne računamo uzvičnik utipkan nakon tvrdnje o Njemačkoj. Staro novinarsko pravilo ukazuje da čim tekst počinje suprotnim veznikom onda to znači da autor nema stila, ili da nešto mulja, odnosno da nedostaju činjenice ili oboje. Konačno, naslov „Milov ping pong sa Lukšićem i Markovićem“ notorna je glupost ima li se u vidu šta se uratkom, valjda, htjelo reći. Ono „sa“ znači da negdje sva trojica igraju stoni tenis. Htjelo se, valjda, reći nešto drugo. Nekoliko dana kasnije pojavio se novi uradak, opet bez činjenica, u kojem su, jednako „profesionalno“ iznijete tvrdnje čija je suština da je Milo Đukanović mogući „naručilac atentata“ na Iva Pukanića. Kao izvor su navedeni „hrvatski mediji“ iako za plural nema osnova pošto je riječ o jednom hrvatskom portalu kojim upravlja osoba iz kriminalno-obavještajnog miljea aktivna godinama u političkom životu Crne Gore.
Zašto je uopšte bitno baviti se ovdje dvama tekstovima irelevantne štampane stvari bez koncepcije? Ne zato što ta štampana stvar ima nekakav uticaj na javno mnijenje, pogotovo ne na onaj relevantan dio donisilaca odluka tzv. movers and shakers. Ona to, naravno, nema i teško da ga takva kakva je, uprkos podršci dijela izvršne vlasti, može imati. Razlog je što ta štampana stvar zorno pokazuje odnos dijela Vlade prema društvu. Novine zamišljene i pokrenute da funkcionišu kao navodno „ničije“ odnosno sa kaobajagi „ekvidistancom“ prema vlasti i prema opoziciji pretvorile su se, čim je zatrebalo, u ono u šta se brojni novi mediji u balkanskim zemljama kad-tad pretvore i zbog čega su zamišljeni i pokrenuti: u političku batinu realnog vlasnika. A ko je ovdje taj realni vlasnik? Hm, na to pitanje, bojim se, odgovor treba da dâ ova država. Podsjetiću na neke činjenice: Priprema osnivanja tog medija koincidirala je sa promjenom zakonske regulative koja je šest mjeseci kasnije ostavila Pobjedu bez 40 odsto prihoda. Bio je to svilen gajtan koji je tada privezan i od tada je zatezan ne samo oko vrata Pobjede već i oko vratova preostala dva štampana medija. Bilten je pokrenut na dan štrajka u Pobjedi ili, gledano sa druge strane, jedini dan u gotovo 67 godina kada Pobjeda nije izašla, a nije jer nije poštovano dogovoreno, bio je dan kada je novi bilten izašao na kioske. Investicija u novo čedo potrajala je taman onoliko koliko je bilo procijenjeno da će se Pobjedi doakati. Kada je Pobjeda, uprkos svim nepočinstvima opstala i mimo roka zacrtanog da se onaj gajtan pritegne do kraja, prešlo se na plan B: osigurati sredstva da ovaj Radio Jerevan – perpetuum mobile koji se navodno izdržava od reklama, a reklama nigdje nema – izlazi makar još nekoliko mjeseci računajući da će Pobjeda do tada, pritisnuta ogromnim dugovima, morati da poklekne, i, budući da se bilten nije pokazao kao iole relevantan, osigurati pritiskom na distributera da se pojavi na kioscima i tako, kao besplatan kada već nije uspio kao najjeftiniji, oduzme dio čitalačke publike i Vijestima i Danu.
Ovo se, dakako, može predstaviti i kao nekakva zlurada jadikovka, nekakvo lamentiranje nad „izgubljenom pozicijom“. Bilo bi to pogrešno. Jer Pobjeda nije poziciju izgubila nego je odbila. Taj čin i mrcvarenje koje je zbog toga uslijedilo i koje traje će, kako god da završi ovaj rašomon odnosa dijela vlade prema medijima, biti jedno od najtežih ali i najsvjetlijih razdoblja Pobjede. Jer odbiti takvu poziciju nije pitanje novinarske nezavisnosti ni profesionalizma nego zdravog razuma, iskustva i poštenja. Tekstovi koje sam citirao to dokazuju.
Konačno, što je doseg novog biltena? Učinio je ono što sam mislio da je nemoguće: približio je stavove preostala tri štampana medija. Da, između dviju novina sa čijim se uređivačkim koncepcijama duboko ne slažem i biltena bez koncepcije koji egzistira mimo zakona transparentnosti i tržišta, zakona u koje se realni vlasnici tog medija kunu – uvijek ću izabrati ono prvo. Drugi doseg dao se vidjeti prošle sedmice na konferenciji za medije predsjednika Vlade. U prvom redu, na onim mjestima koja su u svim vladama ovog svijeta osim možda u Sjevernoj Koreji ili Zimbabveu rezervisana za urednike i novinare vodećih medija, sjedilo je šest-sedam savjetnika predsjednika Vlade – gotovo cio kabinet. Najbolji dokaz koliko je medijski projekat uspio. I koliko mu i sami kreatori vjeruju.
Ovaj tekst je preuzet sa adrese http://www.pobjeda.me/2012/07/30/srdan-kusovac-%e2%80%93-ogoljavanje-perpetuum-jerevan/
Foto: Balkanmediaforum