Oduvijek sam se opterećivao pitanjem koju količinu informacija, u Osnovnoj školi, a koju u Srednjoj treba, kad je riječ o Njegošu, ponuditi učenicima da im prvo Njegoša ne ogadimo, nego ga učinimo toliko privlačnim da mu se učenici sami, i bez nastavnika vraćaju i otkrivaju nova privlačna mjesta, da sami nadograđuju ono što su jednom u školi čuli, ali i traže nova tumačenja i bogatije interpretacije. Nije važno da li zaista čovjek radi u učionici, ili o sličnim pitanjima razmišlja kao intelektualac koji prosto želi da neophodne informacije o Njegošu postanu svojina što većeg broja mladih građana Crne Gore.
Posebno se zabrinjavamo nad pitanjem koliko potencijalnih nastavnika su u stanju da znanja o Njegošu tako prenose na učenike da izbjegnu brojna krivotvorenja i krvoločnu politizaciju koja je krajem devedesetih tutnjala ovim prostorom? Kakva i kolika je pedagoška delikatnost potrebna da učenicima islamske vjeroispovijesti na prvom koraku ne omrznemo Njegoša, već ga učinimo sastavnim dijelom i njihovog, razumije se, pozitivnog kulturnog i moralnog nasljeđa? Na samo ovom pitanju trebalo bi ispitivati dozrelost budućeg nastavnika za rad u učionici.
Uostalom, preci današnjih i sjutrašnjih učenika islamske vjeroispovijesti baš su iste osobe, dakle i poturice i oni koji se protivu poturica u Njegoševom Gorskom vijencu navodno bore. Davno je prevaziđena i potrošena scenografija koja označava golemu nadmoć Osmanskog carstva nad inokosnim crnogorskim narodom. Uostalom, poslije odlaska Osmanlija sa Balkana, bivalo je na balkanskim prostorima i drugih ratova u kojima su nekadašnje „poturice“ bivali patrioti, a nekadašnji borci protivu poturica najočigledniji izdajnici. Koliko delikatna materija, kakvo iskušenje za senzibilnog i društveno odgovornog nastavnika?
Moram, baš ovdje ispričati događaj iz ličnog iskustva. Bila je najvjerovatnije 1993. godina. Fašizacija pravoslavnog crnogorskog stanovništva dovedena do apsurda. Prolaze i crnogorskim drumovima vojni kamioni iz kojih nam naša braća, rođaci i kumovi pokazuju fašistički znak u obliku tri prsta. Idu da štite Jugoslaviju ubijajući Muslimane, odnosno Bošnjake, i Hrvate. Ide se na Dubrovnik, divlja u Mostaru...
Kažem prijatelju Petru Vujoviću, advokatu iz Cetinja: „Vidiš li, moj Pero, da definitivno nestaje Crna Gora? „Ne“- odlučno odgovara Petar – i nastavlja „ne može Crna Gora da propane“. „Kako ne može?“ – kažem ja. „Zar ne vidiš što se događa?“ „Ne može“ – ponavlja Pero i nastavlja „Crna Gora ima krov“. „Kakav to krov, Pero?“ „ Ona ima Njegoša“ – poentira Pero.
Možda se neko odmah neće složiti sa Perom, možda će neki pomisliti da je u pitanju samo jedna od poželjnih fraza, ali niko pri tom neće uztvrditi da Perov argumenat nema svoje opravdanje i dovoljnu logiku.
Postavimo sebi ovakvo pitanje: da li bi Crna Gora predstavljala lakši plijen za njene današnje potencijalne predatore da nema Njegoša? Nije teško odgovoriti. Uostalom, nije slučajno Njegoševa slika nošena ispred krvoločnih povorki zbog toga da se Crnogorcima sugerira utisak da je u neljudskom pohodu na čitave mirne jugoslovenske narode Njegoš sa njima.
Srbi su, ipak, prije Crnogoraca potegli Njegoševe slike, jasno pokazujući da Njegoša nikad nijesu razumjeli. Slijedila ih je u stopu crnogorska degradirana masa. Vjerovatno da nekadašnji mitingaši ne bi toliko teglili Njegoševe portrete da se krenulo u borbu samo protiv Hrvata? Ne, ali je trebalo sugerirati da je došlo vrijeme definitivne pobjede nad Osmanskom imperijom, što je potvrdio svojom izjavom i Ratko Mladić, i tako se trijumfalno osvetiti Turcima za petsto godišnje srpsko ropstvo. Uostalom, tačno petsto godina Srbija danas kasni za realnošću, pretvarajući pri tom i Srbe iz Crne Gore u još zakašnjelijeg i zatucanijeg gubitnika.
Postavimo opet ovakvo književno teorijsko, da ne kažemo estetsko pitanje: ima li u svjetski poznatoj literaturi pisca, poput Njegoša, koji je svojim djelom tako sintetizovao vjekovno nacionalno iskustvo, tako moćno izrazio moralno i drugo suštastvo vlastitog naroda? Nije li to Puškin kod Rusa, Šekspir ili Bajron kod Engleza, Dante Aligijeri kod Talijana, možda neki Šota Rusteveli kod Gruzina? Zbog čega je Njegoš u svome vremenski kratkom životu skoro deceniju žrtvovao odričući se pisanja, dok nije shvatio da njegovi zemljaci, živjeći u inokosnim uslovima, imaju što da kao trajnu vrijednost poruče civilizaciji. Prije toga bio je duboko razočaran, u odnosu na svoju Crnu Goru, dostignutim stepenom civilizacijskog razvoja evropskih zemalja, koje je stigao da posjeti. Nigdje nije vidio takvo pijanstvo slobodom kao u vlastitom zavičaju, ni jedna druga zemlja ga nije mogla odgajiti kao najvećeg pjesnika slobode za koje svijet zna.
