O, nisu krivci primitivci sto su pokupili mast.
Korov nikne gdi god stigne.
Ma, svaka njima čast, krivi smo mi.
Jeste Đole, od tamo gore ti mnogo bolje vidiš sve. Ako pitaš kako nam je, nikada bolje sa tendencijom da bude još gore. Pljuju naši a pljuju i nji`ovi ispod i iznad sebe, a ponajviše po sebe. Jedino što ih udruži je pljuvanje. To je ono što najbolje znaju, a posebno što umiju, što ih sjedini bolje od najboljeg lijepka, jer uspjeh oni ne praštaju.
Pitaš za moje – njih nema među našim i nji`ovim, ali ipak krivi smo mi.
Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili?
Nemoj stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili.
Da, da krivi smo mi, jer da se naši nijesu borili za imovinu već za domovinu. Da su šćeli da se malo obrnu na moje, a ne samo na svoje i nji`ove, da su, al` nijesu, ne bi nji`ovi danas arlaukali, jurišali i bestijali na ime, zemlju, narod i jezik crnogorski, kano ovih dana što učinješe. Šćahu nam jezik urvat da imahu što ljudi imadu, no nemaju, jer ni ljudi nijesu.
Ljudi odavle, iz ove četiri nahije crnogorske, nijesu to od Brda, Pive i Drobnjaka, Polimlja i Primorja zaslužili jer njihove pretke ka braću primahu, s njima se borahu, svoje ime, istoriju i koru ljeba dijeljahu. Danas njihovi potomci masovno izdaše, sve za račun i iz računa, za tuđu nafaku ćurak obrnuše i nečesovim drugim narodom se kazaše, tuđe popove za svoje priznaše, tuđ jezik za svoj prihvatiše i imena crnogorskog odrekoše.
Hvala prijatelji, bolje i nijesmo zaslužili. Vi danas velite da ste neko drugi. Kažete da ste Stara Hercegovina, Sandžak, Stara Srbija i što sve velite da ste. Danas vam mrsko ime crnogorsko, biste ga u kakav serbijanski region ubrojali, kao ime države izbrisali.
Jezik vam smeta, biste ga urnisali i u dijalekat serbijanski zapisali. Zemlja vam crnogorska mala biste je poklonili, istorija vam se naša sviđa biste nam je danas pokrali i u prćiju Biograd ponijeli.
Znam da biste kad bi vam bastalo, kad biste je znali nositi i sa njom se ponosit, al neće moći nemoćni, neće moć jer dok je nas Crnogoraca...mPostojaće Crna Gora i jezik crnogorski, dok je Lovćena nad nama, dok je mora kraj Bara i Kotora, dok je sunca i dok je Grahovca“
Ma, šta su znali generali i brkati majori?
Jedino da viču: “Pali!”, ali – nisu najgori.
Tako je, nijesu krivi đenerali i ti silni infatilni, krivi smo mi jer nijesmo glasali. Bili smo ljuti, bili povrijeđeni, poneki uvrijeđeni, ostajuć kući dali im moć. Oni doveli popove, popovi prizivali topove, mijenjali istorijsko śećanja, izdajnike i najgoru fukaru u svece i junake promovisali, dok su se naši čudu čudili.
Krivi smo mi! Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali.
Ne, ne, derane, krivi smo mi što smo se sklanjali.
Punazina je kano Jokaš od SNP-a glava, što je od istog soja kano i onaj Maks, da mu prezime ne spominjem, te je u potonjem svjetskom ratu Jasenovački logor formira, ovija godina prevjerila i u drugi se narod premetnula. Jokašu i Maksu iz istoga kraja preci potiču, samo jedni u Serbe premetnuli, drugi u `Rvate. Jedan gradio logore za Serbe, drugi izglasavao rezolucije protiv tija logora, te obojica Serbima o glavu radili, ko za svoj, ko za tuđ račun.
No, kako oni nekad, tako danas dva mlađana ministra iz PES-a, Filip i Vojislav, jedan od kučkog časnog i čestitog bratstva crnogorskog, direktni potomak po muškoj liniji arbanasa Drekala, izu Hotskog plemena, a drugi od crnogorskog bratstva iz Pive, iz istog kraja kao Jokaš i Maks. Obojica mlađani prevjerili i u drugi se narod i crkvu premetnuli, protiv jezika crnogorskog digli ruku visoko, da nijesu mogli visočije, vele ka da šćahu njome za Biograd polećet.
Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas.
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.
Putuj planeto, super smo se družili.
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.
Lijepo veliš, putuj Evropo, nemoj više čekati na nas, jer mi smo svoja krila spržili, a nova nijesmo zaokružili, ne damo im da se rašire. Naši, koji vele da najviše biše lećeli sa ovijem odavle, samo da ovi imaju sčim, združeni s`nji`ov što najrađe lete sa onijem odanle, za koje vele da imaju sčim, kano da u skupštini kakvu povišicu ili benefiit izglasaše, u isti mah, na sav glas u talambase udariše, kako ovi odavle ne bi kakav aeroplan nabavili i opet snjim u svijet polećeli, s`crnogorskim imenom na krilma se ponosili i vidnim ga učinjeli.
Nisu krivci depresivci, lutaju psihopate,
što su rušili pa sada nama nude lopate. Krivi smo mi.
Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali.
Sorry matori, krivi smo mi koji smo ćutali.
Po medijima našim i nji`ovim se raspisaše, po ovijem odavle opališe, riječi im zafališe, što bi vladika Rade kroz vojvodu Draško danas sročio i ovijem poručio ... Divno li nas danas razgovori! /Amanati, đе nauči tako? / Jesu li tе u „Biograd“šiljali? / Kada svoje tako osijecaš, ada što bi s tuđijem činio?
Svoje sugrađane koji bi samo da rade svoj posao, onako kako to rade časne i čestite patriote, odane zemlji, narodu i svojoj profesiji, u ale korupcionaške proizveše, jer im iz Biograda dojaviše, da im ovi odavle eure za nečesovu krntiju avionsku bestragaše.
Putuj Evropo i poš’lji nam malo peciva.
Nama je dobro – sreća jedna neizreciva.
Sula, boga ti, ko je loš čo`ek, onaj što se pored svog, grije na tuđe ognjište, a ko je onda fukara, onaj što sa tuđeg ognjišta sikće na svoje, zboraše Sula Radov iz Komana, pametar i kapetan brastvenički i crnogorski! Opisa baš ono čemi ovije dana svjedočimo, da naši i nji`ovi sikću, sa tuđeg ognjišta, na neku momčad što nečesov avion trgovaše, a da naše ne pitaše, njihove ne konsultovaše, Biograd ne poslušaše.
Putuj planeto, ovde se vrag priziva.
Nama je lepo, slika jedna neopisiva.
Oni složno zakukaše, jer za ljepšeg glasa ne znavaše, e nam skampanija puče, e se ovog aeroplana dovatismo, e brucoše upisasmo i jezik crnogorski sačuvasmo. Jes vala, kakvi smo bolji nam aeroplan ne treba, nama je karić zecki mjera prevoznog sredstva, a jezik srbijanski najljepši da s njim sami sebe o glavi radimo, jer drugo nijesmo ni zaslužili,
Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas.
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.
Dok su moju zemlju bručili, nji`ovi su izdaju svega crnogorskog za vrhunski patriotizam proglasili, i u neki nas tuđi narod promovisali. Dok su nji`ovi mutili, k(v)intine domaćice iz podgoričkog diplomatskog kora im aplaudirale, francuske im salutirale i na proslave pozivale, mi smo se borili, a naši su se smorili. Da, da, dereni, krivi su naši jer su ćutali...
Putuj planeto, super smo se družili.
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.
