Ima jedno mjesto identitetski sraslo sa svojim državnim imenjakom, u kojem su listom Crnogorci, Gore, čiji se stanovnici plaše opštih mjesta svoje istorije, a najviše činjenice da se ona ponavlja. Obrazujemo generacije na iskustvu planete, stavljamo krše u njihove torbe, svjesni da je dovoljan i kamenčić u tijesnoj cipeli da nažulja.
Jutros sam skoro dobila kurje oko u razgovoru sa poznanikom iz Srbije, kad je rekao da je parkirao auto kod Volija, đe je prometno i može biti siguran da je bezbjedno. Zapitah se ko to mogu biti potencijalni napadači, iz koje zasjede i zbog čega?
To isto pitanje postavljam sebi, kada u pratnji stranih turista objašnjavam zbog čega je policija kod Cetinjskog manastira, a sebi ga i sasvim sama postavim, kada prolazim pored kuće ministra odbrane, takođe branjene od strane policije. I u jednom i u drugom slučaju se izgleda čuva miran san i čista savjest, a ona se teško može obezbijediti pištoljem i pendrekom.
Elem, stanovnici jednog mjesta, popularne sintagme, koju TO Cetinje nije prihvatila kao slogan, jer je već rabljena, imaju kvalifikative nasilnika i odmetnika, osobito prema pripadnicima srpske nacionalnosti, odnosno animozitet zbog kojeg se pomenuti poznanik apriori osjeća ugroženo u našem gradu.
Sasvim je razumljivo da se strani turisti ne mogu osjećati prijatno u gradu u kojem je masovni ubica sijao smrt u neposrednoj blizini policajaca koji su branili bezbjednost mitropolita, kao inkarnacije moći pravoslavne Mitropolije crnogorsko-primorske. Akcijom policajaca upravljalo se telefonskim putem iz Podgorice, jer lokalna policija nema ingerencije, pa se tako donedavno tražila dozvola za policajca u ležećem izdanju iz glavnog grada.
Bastion Mitropolije je zadugo bio nedostupan za turističke posjete pripadnika konfesije koja nije pravoslavna. Posljednji mitropolit ustoličen je iz helikoptera a posljednji predsjednik će biti inaugurisan na pozornici “podgoričke skupštine”.
Opet onaj kamenčić iz anahrone cipele žulja. Krševiti ostaci starog mauzoleja pozivaju na rušenje novog, simbola mrskog komada prošlosti.
Brojni su apsurdi, koji kao suzavci sa Adžića krivine i Belvedera zaklanjaju vidik. Njima se pridružuje i potraga za odbjeglim narodnim herojem, koji je spriječio nastavak krvavog pira kod Manastira, čiji počinitelj nije bio zaustavljen od institucija sistema i kada su naznake njegove alijenacije bile vidljive i opasne za okruženje. Stari lovac je svojom legalno posjedovanom puškom lovio po komšiluku. A čitavi slučaj nemoći policije da se postavi na visinu zadatka odbrane pao je u sjenku potrage za čovjekom, koji je zaustavio dalje krvoproliće.
Jedan od omiljenih sportova Vlasti je hvastanje na sva zvona lovom na funkcionere iz Milovog vremena, koji se završava dranjem i prepariranjem, dok glave bivših moćnika sablasno vise sa portala, plašeći. Metode zastrašivanja, kojima se prikupljaju poeni na belosvjetskoj pijaci, opravdavajući prerogative pravednika.
Sjednice Parlamenta sve više liče na simulacije zasijedanja za učenike, u kojima odlikaši briljiraju. Elem, postavljen je cilj i odstupanja nema, dok ne padne glava svih bivših moćnika čije metode, poput partijskih zapošljavanja, dobijaju agreman i samog budućeg predsjednika. Provjereno prethodno u “sječi glava direktora škola” koja je državu koštala pozamašnu sumu u izgubljenim sudskim procesima zbog nelegalnih smjenjivanja. Vinovnicu ove politike uspješno zaobilazi ruka Pravde.
Nesrećni Crnogorci zarobljeni su u floskuli milogorstva, dok sa njima ratuju crnogorski Srbi, trudeći se da opravdaju povjerenje matične im države.
Pomenuti scenario podzemlja razvija svoje krugove i što ste duže u njima, po dubini i širini, sve više shvatate danteovski smisao riječi: Ko uđe, nek se kani svake nade…nade u Evropu, koja nije sad.
Za sada ima nade da će pad bivših političara biti jednak ekstazi sadašnjih vlastodržaca, u zemlji, u kojoj se plaše za validnost kriptovalute - valute na virtuelnoj pijaci, odakle se politika i vodi.
