Kako su iz Medijskog savjeta za samoregulaciju podsjetili pravo na odgovor i ispravku predstavlja važan pravni instrument u ostvarivanju slobode izražavanja koji osigurava prisustvo „druge strane“ u javnoj komunikaciji, zakonsku garanciju poštovanja principa Audi alteram partem (da se čuje i druga strana) i zaštitu reputacije lica, fizičkog ili pravnog, na koje se odnosi informacija koja može naškoditi nekom njegovom pravu ili interesu. Takođe, pravo na odgovor i ispravku omogućava korigovanje netačnih informacija koje se plasiraju u javnom prostoru.
U namjeri da pomognu građanima u ostvarivanju ovog prava, ali i uredništvima da dobijaju sadržajna reagovanja formulisana u skladu sa zakonskım odredbama, na kraju Priručnika autori su ponudili nacrt Obrasca za podnošenje zahtjeva za objavljivanje odgovora i ispravke, koji je po potrebi moguće dorađivati i mijenjati. Preporuka je autorskog tima da uredništvo ponudi elektronski obrazac dostupan na zvaničnom sajtu medija, da potvrdi prijem zahtjeva i u razumnom roku donese odluku, a podnosiocu zahtjeva uputi povratnu informaciju - bilo da je odlučilo da reagovanje objavi ili da obrazloži eventualno odbijanje.
Ovaj priručnik je dio UNESCO projekta, koji finansira Evropska unija, „Izgradnja povjerenja u medije u jugoistočnoj Evropi: podrška novinarstvu kao javnom dobru”, a koju implementiraju samoregulatorna tijela iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova*, Sjeverne Makedonije, Srbije i Turske.
Ranko Vujović iz Medijskog savjeta za samoregulaciju istakao je da je ovo samo jedan u nizu priručnika koje su priredili prethodnih par godina.
„Svi ti priručnici su obrađivali pojedine segmente iz Kodeksa novinara, neki su se bavili malo širim temama i različitim medijskim aspektima, ali u suštini su svi vezani za slobodu izražavanja i probleme koje slobodo izražavanja danas ima. Vi ste sigurno svjesni da vjerovatno nikad kao danas u istoriji sloboda izražavanja i demokratija u svijetu nisu bile ugrožene. Demokratija se prije svega pokušava potkopati potkopavanjem slobode izražavanja, što ovaj priručnik u ovom trenutku čini još značajnijim,“ naveo je Vujović.
On je skrenuo pažnju na veliki značaj prava na ispravku i prava na odgovor.
„Pravo na ispravku i odgovor je jedno od najstarih prava kada je sloboda izražavanja u pitanju. Decenijama unazad i međunarodna i nacionalne regulative se bave tim pravom koje je izuzetno bitno jer ono reguliše prava pojedinaca u odnosu na medije. Koliko je ovo pravo bitno svjedoči i to da je pravo na ispravku i odgovor prije svega regulisano kod nas ustavom, kao što je slučaj u većini zemalja u svijetu, a onda je posebno regulisano i pojedinačnim zakonima. Takođe svi kodeksi u svijetu koji koriste novinarske zajednice imaju definisano pravo na odgovor i ispravku. Kod nas je to pravo vrlo detaljno obrazloženo u Zakonu o medijima,“ dodao je Vujović.
On je ovom prilikom napravio osvrt na niz značajnih konvencija i zakona kojima se u reguliše pravo na odgovor i pravo na ispravku. Podsjetio je da su 1953. godine Ujedinjene nacije čak usvojile Konvenciju o međunarodnom pravu na ispravku, a 1974. godine Savjet Evrope je usvojio Rezoluciju o položaju pojedinca u odnosu na štampu, što je bio pionirski dokument kojim je Savjet Evrope prvi put sistematski uveo pravo na odgovor. Skrenuo je pažnju i na rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o etici u novinarstvu iz 1993. godine, Preporuku Savjeta Evrope o pravu na odgovor u novom medijskom okruženju iz 2004. i direktivu Evropske unije o audio-vizualnim medijskim uslugama iz 2010. godine koja je revidirana 2018. godine.
Uprkos ovakvoj zakonskoj i međunarodnoj prepoznatosti važnosti prava na odgovor i prava na ispravku dešavaju se propusti kod primjene ovog prava u praksi.
„Posljednjih 20 godina bio je dosta veliki problem od strane medija da ispoštuju pravo na odgovor i ispravku. Vi imate u Zakonu o medijima čitav niz situacija kad medij nije dužan da objavi odgovor ili ispravku. I vrlo često se to znalo i zloupotrijebiti jer naši mediji vrlo nerado objavljuju odgovore i ispravku. Bilo je situacija da vi pošaljete reagovanje, medij ga objavi poslije nekoliko dana na petoj ili šestoj strani, tamo u nekom ćošku, u dno strane gdje ga niko neće vidjeti. I to je bilo godinama redovna praksa. I ljudi su baš bili prilično ljuti i kivni na medije zbog čega imaju takav tretman. Posebno ako vas neko ozbiljno optužbi ili okleveta u tom mediju, da vi nemate ravnopravan odnos da može vaš odgovor ili vaš stav da se čuje i objavi. Mi smo, radeći malo intenzivnije prethodnih godina, uporno slali medijima žalbe i uspjeli smo donekle da ih primoramo i natjeramo da moraju poštovati prava pojedinaca i njihovih čitalaca. Ne može druga strana da se sakrije, pogotovo ako se radi o bitnoj informaciji ili ako se radi o ugledu neke osobe. Jer kod nas su mediji znali vrlo često da klevetaju ljude, nekada s razlogom, a ponekada bez razloga i zbog nekih drugih interesa i onda je bilo jako teško tim ljudima da speru ljagu sa sebi i da dokažu nešto, jer upravo to pravo na odgovor i ispravku nije funkcionisalo kako treba“, ispričao je Vujović.
Profesorica medijskog prava, Aneta Spaić detaljnije je govorila o legislativnom okviru u Crnoj Gori i zemljama bivše Jugoslavije.
„Nacionalni okvir u Crnoj Gori koji se tiče ova dva instrumenta predstavlja adekvatan legislativni odgovor još od 1974. godine kada po prvi put ustav inauguriše koncept prava na ispravku. Nije čudo da sve regionalne države, kao nekadašnje članice Savezne Federativne Republike Jugoslavije, u svom zakonodavstvu imaju pravo na odgovor i pravo na ispravku i one su uređene vrlo slično, vrlo srodno, a ono što možemo tvrditi jeste da je minimum evropskog standarda u svim ovim nacionalnim sistemima obezbijeđen. Naš Ustav kroz četiri člana referiše na slobodu izražavanja, jedan upravo referiše na pravo na odgovor i na ispravku i u ustavnom određenju se kaže da se jamči pravo na ispravku svake neistinite, netačne i pogrešno prenešene informacije kojom se povrjeđuje nečiji interes i zbog čega se ima pravo na nadoknadu štete. Ovo ustavno određenje koje je po prvi put u naše zakonodavstvo uneseno 1974. godine, ponovljeno je u Ustavu iz 1992. godine, ali taj ustav po prvi put razdvaja pravo na ispravku i pravo na odgovor, pa umjesto opštega određenja prava na ispravku iz 1974. godine, ustav iz 1992. godine zapravo razdvaja ova dva instituta“, navela je Spaić.
Ona je podsjetila kako Zakon o medijima iz 2024. definiše primjenu tih prava.
„Urednik, odnosno medij koji je objavio originalni sadržaj, ima obavezu da na istom mjestu, u istom obimu, bez uvreda, ličnih napada i kleveta, a referišući na činjenične navode, objavi odgovor lica čije je pravo i njegov interespovrijeđeno originalnim tekstom. U odnosu na ovako određenje, odnosno pravo na odgovore i ispravku, mi imamo propisane izuzetke kada to urednik, odnosno medij, može odbiti. I oni su taksativno pobrojani, njih devet, a odnose se na sljedeće: da lice koje je dostavilo odgovor nije lice koje je povrijeđeno originalnim tekstom, odnosno lezionom informacijom koja je iz prvobitnog teksta, da odgovor ne referira na medijski sadržaj koji je objavljen, da je već ranije objavljena korekcija na osnovu pravosnažne presude, da tekst nije sastavljen u proporcionalnom obimu, odnosno sličnom obimu kao originalni tekst, da su u njemu sadržani navodi koji bi mogli potpadati pod prekršajnu, krivičnu i drugu odgovornost i da nije dostavljen na jeziku na kom je dostavljen prvi navod. Kada ne postoje ovi razlozi, urednik je obavezan da u prvom, odnosno najkasnije drugom broju objavi odgovor lica čije je pravo, odnosno interes, povrijeđeno. U odnosu na ovo pitanje, onda kada uredništvo odbije objavljivanje odgovora, naravno da zakon potpisuje tzv. hitan postupak u kome se, obraćanjem sudu, lice koje je povrijeđeno originalnim sadržajem može obratiti“, pojasnila je profesorica.
Spaić je jasnije definisala razliku između prava na odgovor i prava na ispravku.
„Iako jedan i drugi institut upućuju da je riječ o pravu kojim se pobija, ispravlja, dopunjuje neistinita, nepotpuna i netačna informacija pravo na odgovor je pravo lica čiji interes je povrijeđen da svojim argumentima, svojim navodima pokuša da odgovori drugačijim činjenicama od činjenica koje su predočene u prvom medijskom sadržaju. Za razliku od ovog prava na odgovor, pravo na ispravku takođe pobija, ispravlja, dopunjuju netačne i pogrešno navedene činjenice. Ali to radi na osnovu vjerodostojne isprave i neke pravosnažne presude. Nijansiranje je u tome što kod prava na odgovor, ja iznosim svoje argumente i činjenice u odnosu na činjenice koje ste predočili vi. Ukoliko ste vi u vašem izvornom tekstu mene oklevetali, iskoristili lične bezrazložne napade, ukoliko nijeste koristili ni argumente, pravo je uredništva da odbije moj odgovor ukoliko on ima uvredljive, klevetničke i druge sadržaje i ako nema činjenične navode. Dakle, odgovor uvijek mora biti činjeničan iskaz, a nikada vrednostan. I u onom dijelu u kom je on vrednostan, on može biti isključen i korigovan od strane uredništva, odnosno od strane medija. Ispravka ima tu jednu nijansu i najtačnije bi bilo reći da je ispravka pravo na odgovor uz konkretan dokaz. Ukoliko vi meni donesete odluku da ste platili određenu kaznu, da ste dobili pravosnažnu presudu u kojem ste oslobođeni za falsifikovanje isprave, oduzimanje tuđe materijalne koriste ili bilo što je predmetom originalnog teksta, a vi ga dokažete nespornom i vjerodostojnom ispravom, odnosno dokumentom, to je već pravo na ispravku. Dakle, pravo na ispravku, ako ćemo laički da se izrazimo sasvim jasno, bi bilo pravo na odgovor uz dostavljanje određenog dokaza“, razjasnila je ona.
Radeći na izradi ovog priručnika autorski tim uradio je čitav niz intervjua sa vodećim urednicima crnogorskih medija da bi sagledali kako oni posmatraju ovo pravo i koliko je ono zastupljeno u njihovim medijima.
„Urednici su bili gotovo identični kada je riječ o tome šta odgovor i ispravka moraju da sadrže. Pa kažu, odgovor i ispravka moraju imati podatke, argumente koji se odnose na navode u medijskom sadržaju, ime, prezime, adresu i broj lične karte za fizičko lice, naziv i sjedište pravnog lica. Odgovor i ispravka moraju biti jasno naslovljeni kao ispravka ili odgovor, sadržati podatke o podnosiocu, precizno navedeno na koji se tekst i koje tvrdnje odnose. Suština mora biti demantovanje ili dopunjavanje činjenica izneseno na civilizovan i argumentovan način koji omogućava čitaocu da stekne potpunu sliku. Odgovor i ispravka moraju jasno i konkretno ukazivati na netačne i nepotpune navode iz objavljenog sadržaja, biti činjenično utemeljene, povezani sa konkretnim tekstom na koji se odnosi. Kako bi se pravo na ispravku lakše i brže ostvarivalo, pitali smo da li bi standardizovani obrazac za podnošenje odgovora i ispravke unaprijedio postojeću praksu. Ono što mora biti pohvalno je što su svi urednici saglasni sa ovakvim jednim predlogom. Oni smatraju da bi standardizovani obrazac unaprijedio postojeću praksu, a posebno bi bio značajan za nedovoljno informisane stranke. Mišljenja su da bi standardizovani obrazac mogao biti koristan i za građane koji nijesu pravno upućeni, jer bi smanjio broj formalno neispravnih zahtijeva,“ ispričao je ombudsman dnevnih novina „Dan“, Ilija Jovićević.
