Kada je na kastingu, od 400 kandidata, jedan Nikšićanin izabrao redni broj 12 – momak je otrčao do travnjaka. Bred Pit poskočio je od sreće i pravio kolutove po zemlji.
Bota Nikolić zapisao je ovako tog dana u bilježnici: „Bred Pit - dobro izgleda... Dosad najbolji vizuelno. Kakav je glumac? Moram još jednom da ga vidim...“
Očuđena priča
U jednom od kadrova filma „The Dark Side of the Sun“ Breda zatičemo kako parkira mali automobil usred Starog grada u Kotoru. Zaglaviće za jednim kotorskom šankom, pa će mu ni krivom ni dužnom neki lokalni dripci raskrvariti lijepo lice...
Dobar dio filma provešće pod kožnom maskom. „The Dark Side of the Sun“ je na prvu loptu pretjerano očuđena priča o momku koji, uz pomoć oca, po našim brdima traži lijek od pretjerane osjetljivosti na sjaj Sunca. Da bi do kraja postalo jasno da se tu radi o osvajanju lične slobode; za najpoznatiji kadar Bredovog portreta i lica okupanog jadranskim blještavilom, dok u pozadini Sveti Stefan dijeli još neke važne lekcije o ljepoti.
Negdje u ratnim godinama film se zaturio u pravnim peripetijama distributera; pa je prikazan u Americi tek 1997, devet godina nakon snimanja. Pit je tada bio već velika zvijezda i naravno da je za film vladalo veliko interesovanje; Bota Nikolić kao autor tada ni centa nije vidio od prikazivanja. Dobio je, ipak, znak prijateljstva i lojalnosti: koju godinu kasnije Bred ga je zvao na snimanje filma u Budimpešti. Tada je Božidar upoznao i Anđelinu Džoli, dobio ponudu za ulogu u njenom filmu, koju je odbio, ali sačuvao je kontakt i drugarstvo...
Naučene psovke
Bredu je ta prva uloga ostala dragocjena – sa Botom je želio da snima još jedan film. Na kraju, nije bilo ni prilike ni vremena; Nikolić i bez „The Dark Side of the Sun“ i priče o Bredovoj prvoj ulozi ostaje upamćen kao najveći direktor fotografije među jugoslovenskim režiserima.
Sa tog snimanja 1988. vrca cijeli katalog istinitih priča: da je Bred u Boki ostao fasciniran delfinom Jocom, pa je uspio da nagovori Botu da u film ubaci nekoliko kadrova gdje pliva sa našim delfinom. Da su nakon snimanja duže boravili u Beogradu; da je bio oduševljen među 100.000 Jugoslovena na fudbalskom meču na „Marakani“... Neke šetnje Perastom i Kotorom i jedno obećanje – da će kad-tad kupiti kuću tu negdje u Crnoj Gori. Uzgred, i u jednom intervjuu pomenuti utisak tjeskobe, kao da se u Jugoslaviji već primicala neka ratna grmljavina. I prije svega cjelovitu sliku o sjajnom druženju.
Tu Bredovu karakternu crtu, kroz lično poznanstvo, dodatno produbljuje Branko Đurić. Sarajlija Đuro upoznao je Pita, nećete vjerovati, preko Anđeline Džoli, nakon druženja na snimanju njenog režiserskog debija „In the Land of Blood and Honey“ (2011). Tada ga je, nakon lijepe dvije decenije od snimanja onog prvog filma sa Botom, Bred pitao, redom, za sve rekvizitere i asistente. Pa je Đuri kazao i da je tad naučio sve naše psovke.
Ljepota mladosti
Drugovali su otprilike ovako: u nekom kafeu Đuro bi sjeo, pa bi se Bred pojavio pod kacigom na motoru. Digao bi vizir i tako bi pio pivo i tu bi se ispričali: ,,A što, bolan, ne skineš tu kacigu?“. ,,A lakše mi ovako da ljudi misle da sam neki ludak sa kacigom, nego da viču – eno ga Bred Pit“... I tako iz grada u grad, sa kraja na kraj holivudskog svijeta.
I tako se velikom Bredu Pitu ostvarivala ona sudbina iz filma Bote Nikolića: lika što se krije od zraka Sunca i tuđih pogleda... I more bit, da mu je zbog toga taj film bio važan – veza sa onim mladićem koji je zbog prve dobijene uloge pravio kolutove po travnjaku. Onda, kad je cijelo snimanje jednog filma bilo drugarstvo.
Takav Bred bi vam rekao, da u filmu „The Dark Side of the Sun“ zaista on nije najvažniji. Već cjelokupna autorska slika, koja je jednu ljepotu mladosti u jednom mediteranskom ramu učila životu. I zaista, u nekoliko Jutjub klikova možete doći do tih kadrova. I uvjeriti se, kakav je autorski šmeker i esteta bio Bota Nikolić.
