Utemeljen na istinitim događajima, film kosovske rediteljke Blerte Basholli inspirisan je ženom koja je imala određenih problema pri dobijanju vozačke dozvole. Autorku je zaintrigirala priča iz novinskog članka, a onda je potražila više informacija.
Žena po kojoj je nastao film "Košnica" (ili "Hive" na engleskom jeziku), živi na selu u kojem se dogodio užasan masakr 1999. godine.
Pokolj su izvršile srbijanske snage u Velikoj Kruši u blizini Orahovca tokom rata na Kosovu, samo dva dana nakon što je počelo NATO bombardovanje tadašnje SR Jugoslavije. U izvještaju Human Rights Watchaa navodi se da je tada ubijeno više od devedeset osoba.
Fahrija (Yllilka Gashi) godinama traži supruga nestalog u ratu. Posljednja informacija o njemu je ona u vidu video snimka na kojem u masi albanskih muškaraca ulazi u neko vozilo. Živi s dvoje djece i suprugovim ocem, koji je vezan za invalidska kolica. Svi skupa se prehranjuju od trideset eura socijalne pomoći i nešto malo meda koji proizvode baveći se pčelarstvom, što nije dovoljno za pristojan život.
Ženski senzibilitet
Kako bi preživjela, Fahrija okuplja žene u selu, s kojima počinje da proizvodi i prodaje domaći ajvar. Okolina joj na sve načine pokušava otežati, no želja za nezavisnošću je jača od bilo kakve dominacije zatucanih muškaraca koji misle da je ženino mjesto u kući.
Dvoje zaposlenih iz Centra za nestale najgori su prizor koji ove žene mogu vidjeti na svojim kapijama. Proces pronalaska i identifikacije ratnih žrtava je mukotrpan, ali suočavanje sa posmrtnim ostacima, iako predstavlja gubitak nade, ipak okončava strah i iščekivanje najgorih vijesti.
Ima nešto u filmu "Košnica" što neodoljivo podsjeća na film Jasmile Žbanić "Quo vadis, Aida?", a to je ženski senzibilitet koji je pokazan u pristupu priči i progovaranje o ženskoj snazi koja se rađa iz neopisive tragedije.
To je ista ona borba koju u stvarnosti i u filmovima prolaze žene i majke Srebrenice. Oba filma završavaju istom scenom. Scenom u kojoj su žene dovedene u prostoriju punu posmrtnih ostataka kako bi identifikovale predmete svojih bližnjih i bile suočene s njihovom smrću.
Teret prošlosti
Kosovska kinematografija je vrlo živa, uprkos problematici s finansiranjem, s limitiranim i minornim budžetima javnih fondova. Ipak, filmovi koji dolaze iz ove zemlje nerijetko privuku pažnju svjetske javnosti zbog autentične problematike kojom se bave, jer su kosovski autori fokusirani na posljedice koje je u ovoj zemlji ostavila parališuća politika i teror straha.
Nerijetko je vrelo inspiracije ovih priča egzistencijalna borba u kojoj današnji građani Kosova pokušavaju da prežive siromaštvo i sve ono što ono podrazumijeva u duhovnom smislu.
"Košnica" podsjeća i na izuzetno uspješan makedonski film "Zemlja meda" koji se 2020. godine našao u trci za Oscare u kategorijama Najboljeg interancionalnog i dokumentarnog filma, jer u fokusu priče ima osviješćenu ženu koja je u surovim okolnostima u stanju da preživi zahvaljujući pčelarstvu.
U muškom svijetu, svaki pokušaj da žena radi poslove koji su namijenjeni jačem polu završava kamenovanjem i omalovažavanjem. Poražavajuće je da se danas u nekim djelovima svijeta žene koje voze automobile kvalificiraju pogrdnim nazivima "ku****".
