Piše: Dimitrije Popović
Duboko me potresla vijest o smrti dragog prijatelja i velikog slikara Mihaila Jovićevića. Prilikom zadnjeg posjeta njegovom domu i ateljeu na Cetinju predprošlog ljeta, Marko Špadijer i ja razgovarali smo s uvijek raspoloženim umjetnikom, lucidnog duha, o njegovom novom ciklusu slika. Pokazivao nam je dovršene radove koje je pripremao za izložbu u Zagrebu u Muzeju Mimara.
Moje poznanstvo s Mihailom Jovićevićem, koje se ubrzo pretvorilo u prijateljstvo, datira s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bio sam učenik trećeg razreda cetinjske gimnazije kada je, tada mladi slikar, Jovićević bio profesor likovne i muzičke umjetnosti u toj srednjoškolskoj ustanovi. Naklonost novog profesora ovih predmeta stekao sam mojim interesom i poznavanjem umjetnosti. Pozvao me da prisustvujem postavljanju njegove prve velike samostalne izložbe 1968. godine u Umjetničkoj galeriji, (kasnije Plavom dvorcu) na Cetinju. Tom sam se prilikom upoznao s njegovim djelom.
NAD ODROM
Slika koja je posebno privukla moju pozornost tada aktuelnim naslovom i nekom tajnovitom simbolikom istovremeno je spajala i odvajala ovozemaljski svijet od onog onostranog čineći neobičnu likovnu cjelinu. Kompozicija je nazvana ,,Nad odrom Vaškanskog“. Slika je bila inspirisana senzacijalnim uspjehom medicine kada je dr Kristijan Bernard 1967. uspješno obavio prvu transplantaciju srca. Pacijent je bio pedeset četvorogodišnji Luis Vaškanski. Operacija je uspjela, ali je zbog komplikacija s plućima pacijent nakon osamnaest dana umro. U stliziranoj i više asocijativnoj formi pri dnu Mihailove slike naslikan je odar s pokojnikovim tijelom na njemu. Ostatak velike površine platna činio je gusto ispunjen prostor s mnoštvom takođe stiliziranih i asocijativnih likova koji su se kao u nekom nebeskom roju nadnosili nad tijelom pokojnika, kao kakvo multiplicirano otjelovljenje duha umrlog. Činilo se da oslobođeni duh egzistira astralnom dimenzijom svoje nove stvarnosti. Dakle, život, smrt, onostrano, projektovat će se simbolično u nizovima budućih Jovićevićevih kompozicija. Spomenuta se slika pokazala kao paradigmatično djeo umjetnikove slikarske poetike. Slijedila su mnogobrojna djela mistične dinamike religioznih vizija.
Svijet onostranog, koji je iniciran zemaljskim događajima, jedne burne istorije čiju je nebesku dimenziju navijastio Onaj koji je došao na ovaj svijet kao sin Božji koji će se na Golgoti žrtvovati za druge. Biblija, te posebno novozavjetni motivi postat će temeljna preokupacija u bogatom opusu Mihaila Jovićevića sve do posljednjih dana njegovog života. ,,Moje slikarstvo počinje od stvaranja čovjeka, do raspeća na krst Golgote...“ govorio je umjetnik. Odnos zemaljskog i nebeskog svijeta, imaginarnih kosmičkih prostora i stvarnog pejzaža Jovićevićevog životnog ambijenta, postat će trajno prožimanje simboličkih vrijednosti koje će se artikulisati autentičnim likovnim izrazom kome će Mihailo ostati dosljedan tokom cijele svoje karijere. Formalne će se vrijednost tog specifičnog slikarskog izraza vremenom inventivno mijenjati od dvodimenzionalne površine slike do njenih „produžetka“ u instalacijama ili oslikanim predmetima - objektima. Forma oslikanog monumentalnog krsta postaje suštinska oznaka, centralni simbol sakralnog motiva kojeg naseljava bezbrojno mnoštvo protagonista biblijskih događaja. Hrist i Bogorodica su izjednačeni tim mnoštvom. Bog-čovjek, rođen od žene djevice, prihvatio je ljudsku sudbinu. Spasavajući čovjeka biva od njega raspet.
SJEĆANJA
Dok pišem ove redove nižu mi se sjećanja na naša mnogobrojna lijepa druženja i razgovore o umjetnosti, na topla gostoprimstva njegove supruge Mace i sina Đorđa. Mihailo Jovićević je puno učinio za crnogorsku kulturu i kao univerzitetski profesor i restaurator umjetnina, uvijek spreman da svoja iskustva prenese drugima. Prisjećajući se tog dugog niza godina našeg prijateljstva u mislima mi se javlja, poput prizora iz sna, kako nad Mihailovim odrom lebdi onaj njegov monumentalni krst sa siluetom Lovćena, crnogorske Golgote na kojoj će biti razapet umjetnikov Hrist. Dosljedan svom slikarskom svjetonazoru, moralnim integritetom dostojanstvenog individualca, odolijevajući primamljivom zovu pomodnih i zakašnjelih likovnih trendova, Mihailo Jovićević ostaje istinski umjetnik čije je veliko djelo trajno obogatilo crnogorsku savremenu umjetnost. I u slučaju Jovićevića može se primijeniti ona misao Gaetana Pikona ,,Život posvećen umjetnosti, jedno je od najvećih posvećenja koje umjetnost nije iznevjerila“.
