Povodom pokušaja netalentovanog pisca, Milorada Popovića, da dokaže da u resoru kulture na Cetinju nemam oficijelna ovlašćenja za angažman, ukazujem na sljedeće:
Odluku o imenovanju donijeli su pravni eksperti resornog Ministarstva, a Popović, kao režimski pisac tokom proteklih godina, pravi providnu zamjenu teza, jer mu ne smeta moje postavljenje nego što sam ga javno raskrinkao pred cjelokupnom crnogorskom javnošću kako je protekle decenije opelješio državu za skoro milion eura (bar dosad je toliko ustanovljeno). Pa sad shvata da neće imati otvoren put ka državnom vaganu, i nije tako siguran da će dobiti i novih „sitno“ dvjesta hiljada eura, koliko traži za 2021. godinu.
Uz to, javno sam razotkrio i njegove nezakonite radnje kako je od ukupne sume za štampanje časopisa ARS za prošlu godinu, u iznosu od 22.000 eura, pola dodijelio za plate samom sebi, i to kao direktoru OKF-a, što tek predstavlja flagrantno kršenje zakona. A „slučajno“ je izbjegao da na časopis stavi tiraž, pa je za iste pare mogao štampati hiljadu ili sto primjeraka, svejedno.
I to govori da je Popović bio budžet-patriota, dosad sjajno uhljebljen kao namještenik, lobista bivše vlasti, po sistemu „ti meni – ja tebi“: ti meni pare kroz konkurse, a ja ću, zauzvrat, po medijima pljuvati protivnike režima.
Javnost pamti i bizarnu storiju da je Popović, u stilu Ostapa Bendera, 1995. u Zagrebu bio direktno umiješan u prodaju jedne ikone, o čemu je puno pisano, a o tome može uslijediti šira priča kao o pokušaju klasične prevare, čija žrtva je trebalo da bude izvjesni g. Milutin Drljević iz Zagreba.
Da se Popović ponaša prevarantski u kulturi najbolji dokaz je što je čak plagirao i naslov svog dosadnog romana „Čovjek bez lica“, za koji je, kao režimski pisac, iznudio i Njegoševu nagradu. Knjigu je objavio u Zagrebu, gdje je još 2004. objavljen poznati roman agenta Istočne Njemačke, iz epohe Berlinskog zida, Markusa Volfa, pa sad imaju dvije knjige istog naslova: Volfova i Miloradova.
Balša Brković je u oktobru 2017. istakao da Njegoševu nagradu, kad je već dobio i Milorad Popović, treba preimenovati u Nušićevu, uz napomenu da je „MP (posredstvom Ministarstva) sam komponovao žiri i većini članova žirija objavljivao knjige (takođe novcem iz Ministarstva)“. A i iz ovog inserta se vidi da je Popović plagijator: njega tada Brković oslovljava sa MP, a Popović mene u svom tekstu u „Pobjedi“ od 13. marta sa DK. Navika je jedna muka...
Važno je istaći i da ozbiljni pisac Šnajder za svoj roman „Doba mjedi“ Njegoševu nagradu nije dobio, jer je „bolji“ bio „epohalni“ roman Popovića, koji uličarski nastoji da mi se naruga da sam pozorišni amater, pa i to pokazuje koliko je neznaven i umišljen. Pozorišni amaterizam je ozbiljna priča u Crnoj Gori već decenijama. Dosad sam režirao oko dvadeset predstava, koje je vidjelo preko deset hiljada gledalaca, a igrane su na brojnim festivalima, čak u Kairu i Pragu, i proglašavane za apsolutne pobjednike 2004, 2006, 2010. i 2012. na međunarodnim festivalima. Moje koncerte, kao, kako Popović zlurado etiketira, „kafanskog muzikanta“, vidjelo je preko dvije hiljade gledalaca, a on ne zna da svira ni u diple, kao što ne zna ni da piše.
A jedino je vješt u govoru mržnje i pričama o fašistima, što ne dolikuje ozbiljnom piscu, pri čemu mešetari u kulturi prosipajući jeftinu retoriku da bi održao oreol pisca. Priučeni, dvorski pisac-srednjoškolac, koji je utripovao da je bard crnogorske književnosti, pa se na njega najbolje odnosi poznati aforizam: „Dizao je buku i bijes, ali Fokner nije postao.“
A moje književne nagrade, „Branko Ćopić“, „Risto Ratković“, „Marko Miljanov“ i „Radoje Domanović“, za razliku od svih njegovih, nijesu izlobirane.
Popoviću preporučujem da ovih dana, kad ne bude mnogo opterećen genijalnim mislima, časno ode i vrne Njegoševu nagradu za dobro crnogorske kulture, i da se ubuduće previše ne slikava u književnim pozama.
