Piše: Boro Kontić
Par godina prije nego su vojskom i topovima zaokružili Sarajevo prvobitni razlog ljutnje u susjednoj Hrvatskoj bio je drugačiji. Zahtijevala se kulturna autonomija. Još uvijek pamtim onaj kadar domaćina u jednom selu iz okoline Knina koji dočekuje beogradsku TV ekipu obučen jednostavno, šorc - plava potkošulja i objašnjava zajapurenim gostima koliko je zakinut na kulturnom planu.
SRBI I SARAJEVO
U Sarajevu to nije moglo zbog previše očiglednosti. Vodeći dnevni list Oslobođenje izlazio je decenijama jedan dan na ćirilici drugi na latinici. Beogradska Politika imala je gotovo isti tiraž kao sarajevski listovi.
Tri najduže i centralne sarajevske ulice nosile su Titovo te imena srpskih vojvoda iz Prvog svjetskog rata, Radomira Putnika i Stepe Stepanovića. Nisi bili zaboravljeni ni Miloš Obilić (najduža baščaršijska ulica) niti Stevan Sinđelić. Baška književnici od Branimira Ćosića, Zmaj Jove, Đure Jakšića i Branka Radičevića. Zatim ulice Jovana Skerlića, Stevana Mokranjca, Jovana Cvijića i Đura Daničića.
Da ne zaboravimo ulice po srpskim gradovima: Beogradska, Paraćinska, Valjevska, Kruševačka, Novosadska, Užička. Ili Avalska, Sremska i Zlatiborska. Višestruko duža bila je lista značajnih imena bosanskih Srba i toponima iz bosanskosrpske prošlosti u nazivima ulica u Sarajevu.
Srbi su bili, ako ne dominantni, ono sigurno veoma brojni u sarajevskim medijima, izdavačkim kućama, pozorištima, kinematografiji, književnosti, likovnoj umjetnosti, na Univerzitetu, u naučnim institucijama, zdravstvu, arhitekturi ili graditeljstvu. Sve je to bio nastavak viševjekovnog prisustva Srba u Sarajevu. Oni su svojim trudom, umijećem, znanjem i trgovačkom sposobnošću stvorili zajednicu koja je svojim prihodima još u 18. vijeku izdržavala crkvu i vladičanske konake a kasnije otvarala škole, novinske kuće, pozorišta, muzeje i predstavljala nacionalni stub i stamenog partnera svakoj vlasti.
Opisujući srpske domaćine tog vremena u Sarajevu Predrag Palavestra navodi: "Sukobljavali su se sa svojim rasipnim vladikama koji su tražili raskoš, jahali pomamne konje, držali sluge i opštinarima pravili velike troškove". Isti autor zaključuje: "Sarajevo nikada nije bilo pretežno srpski grad ali su mu pečat često davali njegovi srpski stanovnici".
Trebala bi cijela jedna knjiga da se pomenu svi značajni Srbi koji su živjeli i stvarali u Sarajevu i koji su ga učinili poznatim i jedinstvenim.
I tako sve do 1990. kada su odlučili da su ugroženi.
GLASNIK IZ 1992.
Danas je brojnim dokazima, svjedočenjima žrtava, sačuvanim dokumentima i presudama Haškog suda i posljednjem jasno da je pitanje ugroženosti bilo samo golema maska za stari cilj. Realizaciju imperijalnog sna o srpskoj BiH.
Samo deset dana od početka opsade Sarajeva ti ugroženi ljudi u Skupštini srpskog naroda u BiH donijeli su "Odluku o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini". Objavljeni 12. maja 1992. u Službenom glasniku Republike srpske ti su ciljevi taksativno poredani od 1. do 6.
Prvo, državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice (Hrvata i Muslimana). Zatim koridor između Semberije i Krajine te uspostavu koridora u dolini rijeke Drine odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država. Četvrti cilj je bio uspostava granica na rijekama Uni i Neretvi. Peti cilj se odnosio na Sarajevo. U njemu se traži: Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti. Završni, šesti cilj je predviđao: Izlaz Republike srpske na more.
Ništa manje interesantna nije bila ni diskusija koja se tog maja 1992. vodila na Palama. Prema sačuvanom stenogramu Radovan Karadžić je od najveće strateške važnosti za srpski narod ocijenio koridor između Semberije i Krajine: "Jer nema Bosanske Krajine, nema srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja ukoliko ne ostvarimo taj koridor". Ratko Mladić je strategiju skratio u dvije rečenice: "Šta je naš cilj? Da imamo koridor za Srbiju".
Ministar zdravstva Dragan Kalinić zadržao se u okvirima struke: "I odmah da vam kažem ako će Vojna bolnica (u Sarajevu) pasti u ruke neprijatelja onda sam ja za to da se Koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi".
Govoreći konkretno sa terena (Bosanska Krupa) Miroslav Vještica je podsjetio da u tom gradu ima samo 24 odsto Srba, tačnije 14.500 Srba i 47.000 Muslimana dodajući da su se oni godinu i po dana spremali za rat jer se više nije moglo živjeti od te drskosti: "Jedan je Srbin ostao bez posla u opštini. Nijedan profesor Srbin nije htio potpisati zakletvu lojalnosti kao i nijedan Srbin u opštini Bosanska Krupa. Zbog toga smo morali, gospodo da zaratimo".
Potvrđujući svoje koautorstvo nad strateškim ciljevima Momčilo Krajišnik je kao najvažniji ocijenio tačku broj jedan, o razgraničenju naroda: "Mi ćemo se razdvojiti sa njima ako se Bosna i Hercegovina pocijepa na troje".
General Mladić, ipak je na očiglednu činjenicu da se nabrojani strateški ciljevi ne mogu ostvariti bez dramatičnog premještanja naroda, izrazio tračak sumnje: "Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić to objasniti svijetu. To je ljudi genocid".
PREPOZNAVANJE
Zašto ova duga hronologija? Zato što u reakcijama Srpske pravoslavne crkve na legalne i legitimne odluke crnogorske vlasti prepoznajem isti model koji je ruinirao i lomio bosanskohercegovačku vlast. Kao onaj Rus koji se poslije decenija izgnanstva vraća u svoju zemlju i tronut od navale emocija, spušta kofere i podiže oči prema nebu jecajući: "Ne prepoznajem te majko, zemljo". Kad spusti pogled i vidi da mu kofera više nema zakljući jednostavno: "Sad sam te prepoznao, majčice".
Sličnost otkrivam u bahatosti kojom ne priznaju nijednu odluku koja nije u potpunosti na liniji njihovog makar najsitnijeg interesa. U načinu na koji manipulišu i koriste mase. U odgovaranju na nepostavljena pitanja a zaobilaženju onog o čemu treba raspravljati. U nepogrešivoj spremnosti da blagosiljaju svakog ratnog zločinca koji je hodao ovim zemljama. Upornosti da ponavljaju iste recepte rušenja socijalnog mira. Najviše u koordiniranoj lavini tekstova koje proizvodi beogradska novinska manufaktura...
Napravio sam svojedobno dokumentarac koji je govorio o novinarstvu 1990-ih. Propagandi koja nikad ne govori o realnom već samo o poželjnom. Tekstovima koji služe da pripreme javnost za prostor u kojem će svaki potez uključujući najgore zločine biti opravdan. Prateći te medije nije teško složiti se sa onim davnim Libermanovim opisom štampe u nacističkoj Njemačkoj: "Čovjek nije mogao toliko pojesti koliko je mogao povratiti".
Crna Gora je izabrala da gradi građansko društvo i tu je njena najveća prednost. Samo treba znati da nema sretnih zajednica. Samo onih koje se za sreću izbore.
(Autor je novinar, nekadašnji glavni urednik Radija Sarajevo, producent više dokumentarnih filmova, osnivač i direktor Media centra Sarajevo)
