Nova godina... Nije baš uputno u ove blage dane da se kvari idila, i to sada kada ćemo, kad je usvojen budžet, već od 1. januara živjeti sjajno i bajno. Ali, red je da se pita – sjećate li se one strašne 1991. godine?
Da, onog doba prije tri decenije, ono kad su sveštenici Crkve Srbije pronosali kosti stradalnika i usađivali mržnju prostom pravoslavnom puku, otvarali vrata od utrobe pakla i budili žeđ za osvetom, kad smo ,,ratovali za mir“ a mnogi klicali ,,heroju Draži Mihailoviću“. Pamtite li akademike SANU i njihove male epigone iz ovdašnje CANU, kad su – sve za narod i u slavu naroda kojeg ,,niko ne sme da bije“ – sa Gazimestana kretali u konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja, sve podržani od junačkih Crnogoraca iz bratske republike? Prisjetite se vremena kad je Slobodan Milošević bio Sloba-Sloboda, a radnici „Radoja Dakića“ i Željezare gladni sa platom od hiljadu maraka...
Olovna vremena devedesetih: prvo popovi, onda topovi, krv, znoj i suze, da bi ovladali razni lopovi. Sve u ime naroda.
Zašto ovaj kroki povratak u mučnu prošlost od prije tri decenije, zar ovo nije novo vrijeme – promjena, ,,osvježenja“; zar nijesmo bili ubijeđeni, i kada se u avgustu 2020. promijenila nesmjenjiva vlast, da je Crna Gora sigurna na evropskom putu, članica NATO, uvaženi član međunarodne zajednice? Zar čvrsto nijesmo vjerovali da se mračna prošlost ponoviti neće – one kolone popova i paravojske, moćni topovi, krvavi ratovi i Šešeljeve zarđale kašike?
I krvavi san o velikosrpskoj državi na Balkanu. Otvorenom Balkanu, je li?!
Ne, ništa ovdje nije zatvoreno, zalud su bila ona junačenja i poklici ,,Nikad više 1918“! Na ovom prostoru potrebno je tako malo da se ponovo otvori utroba pakla. U Crnoj Gori, koja je malo što naučila iz vlastite prošlosti, ponavlja se izvrnuta istorija. Neće biti velikog rata, nema više rezervista i svi smo civili i neće biti masovnih grobnica i krvave Bosne. Ali, točak propadanja društva ponovo se pokrenuo.
Samo što je u drugom obliku, drugačije: sad lopovi, kamuflirani u demokratske oslobodioce, saučestvuju u krađi istorije i identiteta, popovima se prepisuje imovina Crnogorske pravoslavne crkve, čak i porodična grobna mjesta. Jedino, možda, ovog puta neće biti topova, jer nijesu potrebni – ovdje nema nekog otpora i vlada tišina ravnodušja. Građani u Crnoj Gori se krčkaju u vodi obmana, ne shvatajući da su već kao „skuvane žabe“. I ne vide realnost: promjene ne moraju da vode ka boljitku, priče o ,,osvježenju“ i ,,uvođenje demokratije po prvi put“ su krinka za izvođenje perverzne repeticije zlog vremena, vremena obnavljanja mržnje.
Nije to ponavljanje istorije kao farse. Još je gore. Živimo vrijeme naše nove sramote, inverzije društvenih vrijednosti. Neko to, valjda u morbidnom sarkazmu, naziva ,,demokratski iskorak“ ili ,,ruka pravde“, što bi rekao Dritan.
Ruka pravde - stvarno? U ovoj i ovakvoj Crnoj Gori; đe je za novu vlast Srebrenica mjera oslobođenja Srba, đe su osuđeni ratni zločinci heroji i đe se Crnogorci i svi drugi koji brane prava svih građana nazivaju – nasilnim ekstremistima, gađaju šok bombama, pune utrobu suzavcem i progone po lažnim prijavama u njihovim službama?!
Baš je sloboda umjela da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj prije 30. avgusta, zar ne?!
Nažalost - nije. Živimo vrijeme slobode širenja mržnje. One najgore, prema drugima i drugačijima. Mora da se sjećate, nije bilo prije tri decenije, nego prije petnaestak mjeseci, tu oko nas. Pamtite li one, na cesti u jednom naselju u Pljevljima, crvenom farbom ispisane parole mržnje i poruke - ,,Turci, selite se“ i ,,Nož, žica, Srebrenica“.
Prisjetite se i alibija nove vlasti: sve to crtaju oni bivši, Milo i družina, da bi ponovo došli na vlast. A onda je nova vlast, bez skrivanja, u Beranama pokušala da jednu ulicu nazove imenom Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca. Imali su i većinu potpisa lokalnih odbornika – „patriota“ za tu inicijativu.
Bio je to uvod za ono što je većina u ,,prvoj demokratskoj Vladi“ htjela da uradi – da nikada ne prizna da je u Srebrenici bio genocid. Frontovac Vučurović, predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode, da baš toga tijela, pjenio je i prijetio - sve žustro podržan od partijskih drugova iz Fronta, uz osmijeh uzdržanosti Demokrata i pogled u stranu Ure – da se, u slučaju usvajanja Rezolucije o Srebrenici, ova godina neće dobro završiti po Crnu Goru.
Paradoksalno, ali realno – bio je u pravu! Rezolucija o Srebrenici je usvojena, uprkos protivljenju većine u Vladi, uz glasove suverenističke opozicije i veliki pritisak međunarodnog faktora. No, duh nepriznavanja genocida – ostao je da lebdi iznad svih. Uz onu čuvenu ,,patriotsku rečenicu“ - u stvari sramotni alibi: jeste, vele oni, bio zločin, ali nije genocid; možda je, kažu, bilo ubijanja, „a što su nama radili u Jasenovcu“? Relativizacija zločina je put ka ponavljanju zločina.
I zato su se zakonomjerno, pred sami kraj ove godine, pojavili sumorni grafiti na zidovima kuća u Herceg Novom, Podgorici i, naravno, opet u Pljevljima - ,,Ratko Mladić“. I baš zato su one ,,patriote“ iz pravoslavnog bratstva ,,Tvrdoš“ stražarili, galamili ispred zgrade RTCG i prijetili zbog ,,Aide“: za njih je suočavanje sa posljedicama ideologije koju zagovaraju najava kraja svijeta. ,,Srpskog svijeta“, naravno.
Mučan je, grk kao čemer, kraj ove godine u kojoj se povampirio duh etničke mržnje, klerofašističkog nasilja i glorifikacije ratnih zločinaca. I onda djeluje kao najprizemniji sarkazam ili ruganje razumu kada premijer Krivokapić, zbog populističkog budžeta, usklikne na Tviteru: ,,Završavamo godinu trijumfalno“.
Ako je ovo crnogorski trijumf, kako li izgleda moralni pad? I, ko zna, možda ovo zaslužujemo; na naplatu računa dolaze svi oni neplaćeni istorijski računi stare vlasti, od proganjanja i pravljenja neprijatelja od suverenista početkom devedesetih, šurovanja sa Crkvom Srbije tri desetljeća, paktiranja sa šovinistima. Promjene, eto ih promjene: kad nijesu solidni državni temelji, kuća podrhtava i od manjeg vjetra.
To nam je donijela tamna 2021.
Ova naredna godina ima čudnu simboliku, tri iste brojke - 2022. U numerologiji, tako barem kažu, broj dva je pod uticajem Mjeseca; otuda neka plahovitost, dvostrukost, dualnost svijetle i tamne strane. U tom broju, ako vjerujete, ipak ,,leži pritajena sila da stvari postavi na svoje mjesto, da se uspostavi ravnoteža“.
Kako li je sa tri dvojke, kako li u crnogorskom slučaju znači ta potraga za ravnotežom? Ako išta možemo da naučimo iz prošlosti jeste da se ritam crnih figura, u našem slučaju bujanje klerofašizma, najbolje remeti – kada ustanu bijele figure i pruže otpor, kao građani i ljudi. Radi sebe i budućnosti. Jer, u prošloj godini, ima jedno svjetlo, putokaz koji govori kako će Crna Gora postići ravnotežu i kako će opet nastupiti vrijeme bijelih, uspravnih figura.
Belveder. Kao tradicija crnogorskog otpora, kao znak da nade ima, uprkos tami koja je zasjenila Crnu Goru.
