Svi znamo basnu o pastiru koji je iz dosade vikao „vuk!“ dok mu selo nije prestalo vjerovati. Evropa ovih dana gleda njenu izokrenutu verziju: ovdje je moguće da vuk sam viče „vuk!“. Više od šest hiljada škola u Italiji, stotine u Škotskoj i Irskoj, desetine aviona preusmjerenih ili praćenih lovcima, prijetnje redakcijama.
Isti, naizgled nespretno sročeni mejlovi, potpisani karikaturalnim imenima. Nigdje nije nađen eksploziv, ali je nešto eksplodiralo. Hibridno ratovanje više nije neka marginalna aktivnost od koje poneko dijete ostane nevakcinisano, prisustvujemo potpunoj ofanzivi asimetrične forme hibridnog ratovanja.
0
Utvrditi ko šalje te poruke posao je policije i obavještajnih službi, i vrlo je nezahvalno nagađati. Ali postoji jedno drugo pitanje, na koje odgovor ne zavisi od tajnih podataka nego od razumijevanja ljudske psihe i politike: kome ovo koristi? Ne „ko je kriv“, nego „čiji račun raste“ dok italijanske škole evakuišu djecu, supermarketi bacaju hiljade tona hrane, a avioni ostaju na zemlji.
Najjeftinije oružje na svijetu
Naš mozak ima ugrađen “detektor dima”. Evolucioni psiholozi, od Randolpha Nessea do Martie Haselton i Davida Bussa, kažu da je on podešen da se radije oglasi bez razloga nego da prespava požar: preci koji su pobjegli od sjenke za koju se ispostavilo da je grm preživjeli su, a oni koji su zanemarili sjenku koja je bila međed nisu ostavili potomke.
Direktor škole koji primi takav mejl je do guše u toj dilemi. Ako evakuiše, gubi prijepodne. Ako ne evakuiše, a ispostavi se da je prijetnja stvarna, cijena je užasna. Zato poruka ne mora biti čak ni previše uvjerljiva. Mora samo biti takva da je nemoguće ignorisati.
To je oružje koje ne košta ništa: jedan mejl, hiljade kopija. S druge strane stoje hiljade policijskih sati, prekinuta nastava, roditelji koji ostavljaju posao i avioni koji troše gorivo kružeći. Kad neko ulaže kutiju šibica, a građani plaćaju cijeli vatrogasni dom, to je stravična asimetrija.
Ko drži reflektor
Stručnjaci za komunikaciju koriste pojam “vlasništva nad temom”: birači sistematično pojedine teme vezuju za pojedine političke aktere. Bezbjednost, red i granice tradicionalno „pripadaju“ desnici. Kada se reflektor javne pažnje uperi u pitanje „jesmo li sigurni?“, najbolje prolazi onaj ko je na opasnostima i priči o prijetnjama oduvijek živio.
Ovo nije nagađanje. Nedavna studija na njemačkim opštinama, objavljena 2025. u uglednom časopisu, pokazala je da su teroristički napadi podizali podršku krajnjoj desnici, i to kada su ih (većinom) izvodili sami desni ekstremisti. Ali to nije sve - napadi s najviše medijske pažnje imali su skoro dvostruko veći efekat. Nije ni potreban sam “događaj”, dovoljna je medijska vidljivost. Lažne dojave su čista vidljivost bez ikakvog drugog događaja: pozorište bez ijedne žrtve, ali s punom salom.
Karen Stenner analizira još dublji mehanizam. U svakom društvu postoji dio ljudi s jakom potrebom za redom i jasnim granicama između „nas“ i „njih“. U mirnim vremenima ta potreba u određenoj mjeri “spava”. Ono što je kod svih nas budi je prijetnja stabilnom poretku. A teško je zamisliti jaču sliku raspada poretka od djece izvedene iz škole jer neko prijeti da će da ih raznese u paramparčad.
Da budem precizan: kratkoročno može biti na dobiti i tekuća vlast, ona koja tom krizom upravlja, pogotovu ako to radi kompetentno. Taj efekat “okupljanja oko zastave” o kojem naširoko govorim u mojoj knjizi “The Alpha Human”, dobro je poznat. Vidjeli smo ga i u Crnoj Gori, u prvim mjesecima Covid krize.
Ali svaki novi talas krize troši taj kapital, a propusti koje državni sistem pravi i koji ga čine nepouzdanim i nekredibilnim predstavljaju suštinski cilj neprijateljske aktivnosti. Kod dugotrajne krize dobit se uvijek seli prema onima koji obećavaju “tvrđe ruke” i “zatvorenija vrata”.
Portfolio briga
Psiholozi govore o “ograničenom fondu brige”: teme oko kojih se brinemo su kao investicioni portfolio s fiksnim iznosom. Svaka nova briga plaća se tako što se odustane od neke stare. Prijetnja školi u mom gradu, mom djetetu, na primjer, istiskuje iz moje pažnje rat koji se vodi hiljadu i po kilometara dalje.
Istraživanja Leonie Huddy i saradnika poslije 11. septembra pokazala su da anksioznost, za razliku od ljutnje, smanjuje spremnost na skupe i rizične spoljne politike. Uplašeno društvo se ne bori nego se zatvara. Zašto trošimo na Ukrajinu kad nam ni škole nisu sigurne?
Poruka poslata redakcijama, da je sve ovo „samo mali dio onoga što čeka Evropu“, ne pominje nikakvu Ukrajinu. Ne mora. Javna debata sama spaja tačke, i građanin počinje osjećati da politika podrške ima potencijalno strašnu cijenu.
Kuća s puno ključeva
Evropska unija je kuća u kojoj mnoge ključne odluke, posebno u spoljnoj politici, zahtijevaju saglasnost svih stanara. Da bi se vrata zaključala, ne treba ubijediti sve, dovoljno je da se jedan stanar uplaši. Hibridna prijetnja je transnacionalna, a odgovor svake države vrlo nacionalan: svi imaju svoj krizni štab, svoje protokole, svoja saopštenja.
Svaka država ostaje sama sa svojim strahom, a samoća gura u izolaciju i zaštitna povlačenja. Kohezija EU se dodatno ruši strategijom zamora: pandemija, energetska kriza, inflacija, migracije, rat, a sada i strah od bombaških mejlova. Hronični stres smanjuje empatiju, kao i spremnost na zajedničke poduhvate. Buka u glavi i lupanje srca lako nadjačaju “Odu radosti”.
Dakle, ko plaća turu?
Vratimo se pitanju iz naslova. Kada se sabere sve navedeno, ispostavljeni računi izgledaju ovako.
Gubitnici su jasni: djeca kojoj škola prestaje biti simbol sigurnosti, povjerenje u institucije koje izgledaju nemoćno pred jednim mejlom, evropska kohezija i Ukrajina, čija podrška zavisi od strpljenja evropske javnosti.
Dobitnike ipak naziremo.
Prvo, to je svaki geopolitički akter zainteresovan za slabu Evropu, onu koja gleda u sebe umjesto na Istok, onu koja je za slabiju podršku Kijevu. Oni koji vole Uniju koja se svađa umjesto da odlučuje.
Moskva bi imala dakle jasan motiv, ali i razrađenu doktrinu ratovanja nevojnim sredstvima, kojoj daje prednost nad vojnim strategijama. Ima i istoriju sličnih operacija. Ali dokaz o autorstvu ovih posljednjih prijetnji, rekosmo, ostaje posao tajnih službi. Ali ne zaboravimo i na nevjerovatnu sinergiju gledišta koju sa Rusijom imaju i SAD, kad je EU u pitanju.
Trumpova SAD je festival poigravanja sa osjećajima ugroženosti i manipulacije emocijama glasača. A ni Kina i Izrael sasvim sigurno nisu naklonjeni EU. Ako ćemo pravo, EU nema prijatelja u današnjoj geopolitičkoj pozornici.
Drugo, tu su političke snage koje se hrane temom straha, jer ovaj reflektor baca svjetlost na njihovu scenu. Treće, sve struje, lijeve i desne, kojima odgovara okvir „prvo naša bezbjednost, pa onda svi ostali“.
Ali ovdje je važna i jedna ograda: to što neko dobija na lutriji ne znači da je on štampao ili falsifikovao listiće. Procjena koristi nije dokaz krivice. Ali psihološki i komunikacijski analitičar koji ne pita “ko iz ovoga profitira” bio bi veoma neozbiljan.
A Crna Gora?
Kod nas je teren osjetljiviji. U društvu podijeljenom po nacionalnoj, ali i po geopolitičkoj osi, u završnoj fazi pristupanja Uniji, klima straha ima jasnu funkciju: narativ da Evropa i NATO donose opasnost, a ne sigurnost.
Naše škole su već prolazile kroz talase lažnih dojava. To je, za domaću javnost, objašnjeno pričom o nestašnom češkom srednjoškolcu. Pitanje nije hoće li se ponoviti prijetnje, jer hoće. Ali hoćemo li ponovo reagovati onako kako pošiljalac priželjkuje?
Da li naše društvo ima ikakve zaštitne mehanizme, od državnih službi do medijskih regulatornih mehanizama, da se zaštiti od ovih upliva? Da sačuvamo osnovne demokratske procese. Imajući u vidu da smo najnevakcinisanija zemlja kontinenta, odgovor je, bojim se, jasan…
