Prilikom nedavne posjete slovenačkog ministra za dijasporu Boštjana Žekša, njegov domaćin, crnogorski ministar inostranih poslova, Milan Roćen, kazao je da MIP priprema izradu strategije saradnje sa dijasporom, i najavio izradu zakona o dijaspori. Odao je pri tom priznanje Crnogorcima i svim drugim crnogorskim državljanima “koji su proteklih godina uspjeli da, ma gdje živjeli, sačuvaju svoj nacionalni i kulturni identitet.”
Petsto godina iseljavanja: Slovenački ministar je kazao da je njegova država više od decenije radila strategiju i normirala ovu oblast. I – opet nisu zadovoljni.
Za Crnu Goru, izrada strategije značiće mnogo više od jednog Vladinog papira - ulazak u jedan prilično zapušten rudnik – ljudskog i stručnog kapaciteta, ali i vjekovnog nesuglasja i protivrječnosti u definisanju nacionalnog identiteta.
Čitalaca radi kratko podsjećanje: istorija crnogorskih iseljavanja podijeljena je na šest perioda, od prvog, koji datira s kraja XV vijeka, i traje cijelih 300 godina, pa do šestog perioda, koji obuhvata period poslije Drugog svjetskog rata. A koliko je crnogorskih građana danas van Crne Gore, to niko ne zna. Još jedna Crna Gora, sasvim sigurno.
„Do tih podataka može se doći jedino kada se u zemlji u kojoj boravi neka manjina, obavi popis“, kaže profesor Milan Vukčević, direktor Centra za iseljenike.
Dominantna udruženja „zavičajaca“: Da će biti teško praviti konzistentnu strategiju prema iseljenicima, može se naslutiti i letimičnom analizom podataka kojima raspolaže Centar, koji je, podsjetimo, nastao na tragu nekadašnje Matice iseljenika, i to nakon decenijske pauze.
Na sajtu imamo 22 države u kojima žive crnogoski iseljenici, uključujući zemlje bivše Jugoslavije. Nema preciznih podataka, međutim, iz nekih značajnijih evropskih država u koje je odavde otišla rijeka sposobnih mladih ljudi ratnih devedeseih godina – nema Francuske, Italije, Velike Britanije...
A u zemljama koje su navedene, pobrojano je 50-tak udruženja naših iseljenika.
Tu dominiraju zavičajna udruženja – Plav, Rožaje, Mrkojevići, Gusinje, Malesija. (Zanimljivo – baš svaka humanitrarna fondacija je ili albanska ili muslimansko-bošnjačka.) Ljudi iz pomenutih sredina, Muslimani i Albanci, izuzetno su vezani za zavičaj. Jače porodične veze i precizna podjela uloga – ko ostaje sa roditeljima u zavičaju, a ko odlazi u „pečalbu“ - održale su i veze ovih ljudi za ono što se pjesnički zove „korijeni“.
Taj dio iseljenika donese i najviše novca u Crnu Goru. Istina, uloženog u nekretnine. Prema podacima Centralne banke, koji su prezentirani Centru, ljudi iz tih krajeva unijeli su u Crnu Goru u posljednjih nekoliko godina više stotina miliona eura! Isto toliko donesu i potroše kad dođu.
„Naši iseljenici su jedno veliko i moćno preduzeće, ali ne treba misliti da se finansijski mogu iskoristiti na način na koji svoje iseljenike koriste Srbija ili Hrvatska“, kaže dr Vukčević. Direktor Centra za iseljenike priča o Ahmetu Spalini iz Mrkojevića kod Bara koji je, pomažući braću i rođake, kupovao kravu po kravu, dok nije nastala cijela farma od koje danas živi njegova šira familija, ali u Crnoj Gori.
Učiti od drugih: Dr Radomir Pavićević, grudni hirurg, koji je na čelu Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske kaže da se od Jevreja - koji kroz vjekove nisu imali svoju matičnu državu a uspjeli su da sačuvaju vrlo snažan identitet - može jako puno naučiti.
„Moraš dati doprinos napretku sredine u kojoj živiš i radiš, a da zadržiš kulturnu autonomiju sredine iz koje potičeš“, kaže dr Pavićević i dodaje:
„Predsjednik Savjeta za manjine u Hrvatskoj, jedan Židov, kaže da smo najškolovanija manjina u Hrvatskoj. Imamo 120 doktora, umjetnika, pisaca, slikara.“
Dr Pavićević smatra da se na državne strategije mogu potrošiti velika sredstva, a da od toga ne bude većeg efekta. „Nijedan narod ne može opstati bez matične države. Zato je obnavljanje crnogorske državnosti za nas od suštinskog značaja, iako smo dobro integrisani u sredinama u kojima živimo.“
Crnogorski intelektualci u Hrvatskoj su sjajan, ali usamljen primjer.
Pustošenje kadrova: „Oko 200 tek diplomiranih inžinjera napustilo je Crnu Goru devedesetih godina, čim su uzeli diplomu. Otišlo je i pedesetak profesora. Pričam samo o onima za koje ja znam,“ kaže dr Vukčević, koji je inače profesor na Mašinskom fakultetu.
Ratne godine otjerale su odavde intelektualnu elitu, „sivu supstancu“ zemlje. Oni koji su završili neke od društvenih nauka, prihvatili su napolju poslove mnogo ispod svog obrazovnog nivoa. Stručnjaci sa prirodnih fakulteta, međutim, adekvatno su iskorišćeni. Ima ih svuda - od Silikonske doline, do ovdje manje poznatih kompanija i naučnih instituta.
Jedna siromašna zemlja na tacnu je dala svoju elitu u čije su školovanje uložena ovdašnja sredstva. Ima li brojke, iznosa novca, kojim bi se mogao izraziti taj društveni gubitak?
Na stranu rat – ovdje je riječ o fenomenu. Fenomenu nedopustivog odnosa prema kvalitetnom, školovanom i stručnom kadru. Mnogi su otišli ljuti, povrijeđeni načinom na koji su ispraćeni – kao da nikome ne trebaju. Jedan od uzroka je i taj što partijski kadrovici - oni koji kroje politiku po institucijama i ustanovama - siju pravu kadrovsku pošast.
Istina, neke od tih stručnjaka ne bi zadržalo ništa – pošli su za profesionalnim ostvarenjem koje im samo zemlje velikih naučnih kapaciteta mogu pružiti.
Koliko je onih koji su studirali i doplomirali napolju - od Praga, preko Bokonija, Bolonje, pa do Prinstona, Kolumbije, ili Jejla. Ni njih ni prethodnih nema po udruženjima iseljenika. .
Život bez strategije: “Nedovoljno poznavanje kulturne istorije nas dovodi do toga da se na kraju prepiremo na terenu političke istorije...” Ovaj komentar je napisao naš iseljenik u srpsko-crnogorskoj polemici koja je buknula kada je Centar za iseljenike nakon referenduma štampao Istoriju Crne Gore Šerba Rastodera i Živka Andrijaševića.
U tome, možda, jeste osnovni problem državne strategije prema našim iseljenicima: dugo se ovdje prihvatala i gurala teorija o CrnojGori kao državi koja je dio srpskog korpusa; ta je ideologija tokom posljednje decenije prošlog vijeka bila – zvanična ideologija. To je bilo doba kada se obezličavala crnogorska istorija i kultura, pa se odrazilo i na djelovanje dijaspore.
Stoga ne treba da čudi da je dio pravoslavnog življa iz Crne Gore (ne kvalifikujući ih pri tom na laike ili vjernike) „prikačen“ napolju na razna srpska, pa i četnička udruženja koja negiraju crnogorski nacionalni identitet.
Zato će i povratak naše dijaspore crnogorskim korijenima biti dug, mukotrpan, čak i kada to crnogorska država novčano i logistički podržava.
Gordana Borović
