Forma parlamentarne saradnje između partija koje baštine dijametralno suprotne ideološke stavove i nasljeđa nije novina, niti je tipična za crnogorski politički prostor.
Iako takva saradnja nekima može izazvati nagon za povraćanjem, to ne utiče na utemeljenost ove prakse, pošto ona iznova potvrđuje apsolutni primat partijskih interesa. Najjsvježiji primjer je skupštinsko podpredsjednikovanje jednog od mladih prvaka iz redova DPS-a, N. Rakočevića.
Činjenica da ova forma djelovanja dominira u Crnoj Gori je istovremeno i proizvod partijski inducirane i uzgajane popularne spremnosti takozvanog suverenističkog tijela da idealizuje i u značajnoj mjeri idolizuje doskorašnju vladajuću partiju i njenog doskorašnjeg lidera.
Ova idolizacija je neminovno osakatila skoro sve kritičke glasove koji su ukazivali na pogubnost uvjerenja da je ćutanje o greškama i promašajima dominantne političke partije i njenog decenijskog lidera apsolutna, ako ne i jedina mjerna jedinica patriotizma. Od skora je partijski kadar ipak pristao da sasluša generalnu kritiku na svoj račun. Iako se ta spremnost projektovala kao reformatorski napor, radi se o taktici koja, de facto, onemogućava istinski kritički analitički odnos prema crnogorskoj stvarnosti.
Ovo ućutkivanje i ignorisanje kritičkih glasova je branjeno i opravdavano pričom o neospornim dostignućima 21. maja, članstvom u NATO, itd… Ono je variralo u intenzitetu i u zavisnosti od toga koliko blizu je kritički osvrt dosezao do partijskog lidera. Crnogorski konsenzualni autokrata (kako sam prije više godina okarakterisao Mila Đukanovića) je odavno postao poslovična crvena linija koju kritičari nijesu mogli prekoračiti ako su se uzdali da im analize budu objavljene u lokalnim medijima.
Danas svjedočimo rezultatima ove idolizacija i patriotskog pendreka: mladi DPS “lavovi” su naučili lekciju od svojih iskusnijih i vremešnih prethodnika i nastavili da partijske interese pozicioniraju na vrh svoje liste prioriteta. Njihova spremnost da daju legitimitet partijama i političkim projektima koji urušavaju i posljednje ostatke mlade crnogorske države jasno govori o tome da oni državu i dalje vide kao uslužni servis za svoju partiju.
Pitanje na koje građani Crne Gore tek treba da odgovore jesta da li, ili ne, takva partijska struktura i njeni decenijski sateliti mogu da budu ruka-vodilja za izlazak iz sadašnje egzistencijalne krize.
