Većinom glasova vladajuće koalicije Vlada Igora Lukšića dobila je većinsko povjerenje u parlamentu iako su poslanici vladajućih stranaka – isti oni ljudi koji su podržali opstanak Lukšićevog kabineta – pokazali da su toliko posvađani da ne postoji jedinstvo, čak ni kada su temeljni zakoni na dnevnom redu parlamenta.
Zvuči čudno? Po zvaničnoj verziji, sa DPS-SDP koalicijom je - sve u najboljem redu. „Demokratska partija socijalista iskren je partner Socijaldemokratskoj partiji, među njima postoje razlike ali ne u strateškom cilju“, sumirao je burni skupštinski dan depesovac Milutin Simović.
Zagušeni u dosljednosti: No, u parlamentu je ta strateška saglasnost više ličila na ozbiljnu stratešku svađu koalicionih partnera. Dovoljno je evocirati ključna dešavanja sa zasijedanja u srijedu.
Prvo su Krivokapićeve socijaldemokrate - pozivajući se na međunarodne preporuke i iskustva - odbile da glasaju za depesovski amandman Zakona o MUP-u po kojem bi direktora Uprave policije kao i ranije određivala Đukanovićeva partija. Onda su DPS poslanici – insistirajući na koalicionom sporazumu a ignorišući evropska iskustva – odbili da glasaju za zakon socijaldemokrate Ivana Brajovića iako su, koji dan ranije, svi na Vladi bili jedinstveni baš oko tog zakona. Očito, DPS - kad hoće da se razračunava po svaku cijenu - lako odluta u neprincipijelnost. Obarajući Zakon o Ministarstvu unutrašnjih poslova poslanici DPS-a su - prvi put u parlamentu – glasali protiv Vlade Igora Lukšića, potpredsjednika DPS-a!
Nakon DPS-a i SDP se zagušila u dosljednosti. Tako je, u srijedu ujutro, na Radiju Crne Gore predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić apelovao – povodom priče o korupciji pri kupovini Telekoma – da se državnom tužilaštvu pruži i šansa i vrijeme, tvrdeći da zaista nije sazrio čas za parlamentarnu istragu. Samo koji čas kasnije, ljut kao ris na koalicione partnere, Krivokapić je zajedno sa svim poslanicima SDP-a glatko podržao opozicioni zahtjev da se otvori parlamentarna istraga o Telekomu zbog sumnji da je bilo mita i korupcije u vrhu države.
Tako su socijaldemokrate u žaru koalicione borbe udarile čak i na svoje ljude: potpredsjednik SDP-a i potpredsjednik Vlade Crne Gore Vujica Lazović bio je svojevremeno predsjednik Savjeta za privatizaciju.
Onda opet zaokret: socijaldemokrate - koje su javno sumnjale u poštenje vrha države u privatizaciji Telekoma – javno su glasale za povjerenje Vladi Crne Gore!
Vlada pred ambisom: Mogla bi ova nabrajanja da se nastave u nedogled; zar nije Ranko Krivokapić svojevremeno ocijenio „sasvim logičnim“ Lukšićev prijedlog da Boro Vučinić bude šef Agencije za nacionalnu bezbjednost da bi prekjuče sve socijaldemokrate bile demonstrativno uzdržane kada se u parlamentu glasalo o Boru Vučiniću, logičnom izboru...
Mada, nema potrebe za novim primjerima, sve je odveć jasno: odnosi unutar koalicije zategnuti su do pucanja. I ne lome se koplja samo oko partijskih politika ili različitih principa: u posljednjih je nekoliko sedmica naglo na površinu izašla sva ona, godinama prikrivana, lična netrpeljivost, sukobi interesa i međusobno nepovjerenje. To je sudbina dugotrajnih koalicija; prirodno dolazi do cikličnih kriza, uvijek kada se prepliću lični i politički intersi pojedinaca i grupa...
Ovdje, međutim, nije otvoreno samo pitanje koalicije – kroz sudbinu koalicije prelama se budućnost države. Posljednja dešavanja ukazuju da su Đukanovićeve i Krivokapićeve stranke došle do zida. Otvoreni, intezivni partijski sukobi i, sljedstveno tome, lične razmirice unutar koalicije krune politički kredibilitet Vlade Igora Lukšića. Konfrontirana unutar sebe, izbrazdana stranačkim rovovima Vlada Crne Gore - bez saglasnosti stranačkih partnera oko strateških pitanja u ekonomiji i politici – teško da može održati ekonomsku stabilnost niti voditi Crnu Goru u pravcu Evropske unije. Crnu Goru čeka težak put pregovarnja, nadgornjavanja, usaglašavanja sa Briselom ali i sa sobom. Danas koalicija na vlasti ne liči na ekipu spremnu da igra teške utakmice koje mora dobiti.
Raskrsnica svjetova: Iz sadašnje blokade postoje dva, politički logična, izlaza: ili će doći do razlaza koalicije i vanrednih parlamentarnih izbora već na proljeće ili će se praviti novi koalicioni ugovor DPS-a i SDP-a i ići na rekonstrukciju Vlade Igora Lukšića.
Prva opcija je jednostavna, tehnički lako izvodljiva. Uostalom, zagovornika proljećnih izbora ima prilično. U stvari, to je nastavak one podgoričke izborne bitke: depesovcima je odavno dozlogrdila esdepeovska igra opozicije unutar vlasti; socijaldemokrate opet žele koalicionim kolegama pokazati da se i oni pitaju i da vlast ne može biti ogledalo ličnih prohtjeva čelnika DPS-a.
Skok rejtinga nakon izbora u Podgorici uvjerio je ljude iz SDP-a da ne zavise od milosti jačeg koalicionog partnera: dio poslaničkog kluba socijaldemokrata ne bi imao ništa protiv da, nakon toliko godina, konačno oprobaju se samostalno i na parlamentarnom megdanu. Na drugoj strani, vrh DPS-a i dalje žestoko peče onaj jedan nedostajući mandat iz Pogorice koji bi im omogućio apsolutnu vlast u gradu ali i apsolutnu slobodu da manjeg koalicionom partneru pokažu ko je glavni gazda.
No, upravo su izborne prijetnje još jedan dokaz da su partijski i lični interesi u vrhu DPS/SDP saveza zamaglili državnu ideju; da je nastupila neka bahata zasićenost onih koji su dugo u sedlu vlasti.
Da nije tako, u vladajućim partijama bi znali da su, baš zbog dugovječnosti koalicije, izgubili potencijalne nove saveznike. Imaju apsolutnu vlast, ali apsolutno nemaju rezervnih igrača na koje mogu da računaju. Osim toga, ako raskinu koaliciju zbog međusobnih optužbi za izdaju državnih interesa - na izborima neće imati bog-zna-što da poruče svojim glasačima.
Naravno, ukoliko ne žele javno da priznaju: nijesmo uspjeli da se dogovorimo o KAP-u, Žaljezari, nemamo sporazum da se zajednički borimo protiv kriminala i mangupa u sopstvenim redovima... Nije baš neka pobjednička pjesma.
Potraga za novim koalicionim sporazumom: Zato, poznavajući vladajuću realpolitiku DPS-a i SDP-a, čini se izvjesnijim onaj drugi, komplikovaniji i zahtjevniji, scenario - opstanak obnovljene koalicije.
No, ako žele da poprave urušeni politički kredibilitet vlasti, čelnici koalicije moraju da naprave - ne kozmetički nego stvarni – politički preokret. U tom smislu, neke predradnje kao da se već naziru: predsjednik Filip Vujanović je sinoć, gostujući u emisiji U centru Javnog servisa RTCG indirektno najavio sastanak čelnika koalicije iz obje stranke.
Samit na vrhu, prema saznanjima Portala Analitika, mogao bi da se upriliči krajem ove sedmice kada bi trebalo, mimo javnosti, Đukanović, Vujanović i Lukšić u ime DPS-a te Krivokapić, Lazović i Brajović u ime SDP-a da pokušaju vrate koalicionu energiju i dogovore zajedničku strategiju, počev od KAP-a do pregovora sa Briselom.
U tehničkom smislu, terapija oporavka podrazumijeva zajedničke koalicione napore da se vrati povjerenje u sposobnost Vlade i njenog premijera Igora Lukšića. I zaista, rekonstrukcija Vlade premijera Lukšića se čini kao jedini potez na raspolaganju: promjene nekoliko ministara, uvođenje u igru novih lica sa političkom težinom u Lukšićev kabinet mogao bi da znači drugu šansu za premijera. Ali i pravi izazov: da tokom proljeća i najkasnije do maja kada se sačinjava izvještak Evropske komisije Lukšić uvjeri zahtjevne Evropljane da je izvršna vlast na čijem je čelu sposobna da krene u brze reforme koje će značiti i neugodnosti i otvaranje procesa sučeljavanja sa greškama i prljavštinama iz privatizacije. Novi koalicioni ugovor i nova, osvježena vlada, možda bi - makar za kratko - ulili svježe krvi u posustali koalicioni organizam.
Samo, je li realno očekivati takvu metamorfozu mirnog premijera, čak i kada se promijeni dio tima; da li će se - u strahu od gubitka vlasti - tako brzo ispeglati lične sujete i svađe, zadovoljiti partijski interesi? Znajući domaće prilike, ipak ne treba isključiti i treći put: one čuvene trule kompromise kojima se ništa ne mijenja osim što se, korak po korak, sistem vlasti dalje kompromituje a državni ugled kruni.
Draško ĐURANOVIĆ
