Dok bi polazak u školu trebalo da bude vrijeme uzbuđenja i novih početaka, za mnoge roditelje on donosi pitanje kako djetetu obezbijediti najosnovnije.
Iza školskog pribora, odjeće, obuće, prevoza i drugih troškova ne krije se samo finansijski teret, već i pitanje jednakih mogućnosti djece da u obrazovni sistem uđu ravnopravno sa vršnjacima.
“Početak školske godine za većinu porodica predstavlja period pojačanih troškova. Ali, za porodice koje žive u siromaštvu on često predstavlja i ozbiljan finansijski stres i pitanje kako uopšte obezbijediti djetetu ono što mu je potrebno za početak škole”, kaže za Analitiku socijalna radnica iz Udruženja Roditelji, Katarina Čarapić-Mitrović.
Pritisak na kućni budžet
Svi đaci u Crnoj Gori udžbenike dobijaju besplatno. Pojedine opštine obezbijedile su za prvake od 50 do100 eura, a novac je namijenjen za kupovinu školskog pribora. Ipak, sagovornica Analitike ukazuje da je to samo dio onoga što roditelji moraju da obezbijede đacima.
“Kada govorimo o troškovima pripreme djeteta za školu, to nije samo pribor. Tu su odjeća i obuća, troškovi prevoza, užina, a tokom godine dolaze i sportski treninzi, izleti, ekskurzije, dodatni materijali za nastavu, internet i brojni drugi izdaci koji se često podrazumijevaju, a za porodicu sa niskim prihodima predstavljaju ozbiljan finansijski teret”, ukazuje Čarapić-Mitrović.
Ističe i da ti troškovi dolaze u trenutku kada porodice već moraju da podmire osnovne životne potrebe – stanovanje, zakup ili kredit, električnu energiju i druge režije, hranu, higijenu, lijekove i sve druge svakodnevne obaveze.
“Za prosječnu četvoročlanu porodicu i osnovni životni troškovi danas predstavljaju značajan izdatak. Kada se na njih dodaju troškovi početka školske godine, jasno je koliko veliki pritisak to može predstavljati za domaćinstva koja žive od dvije minimalne zarade, jedne plate ili socijalnih davanja”, kaže Čarapić-Mitrović.
Težak izbor između osnovnih potreba
Sagovornica Analitike ukazuje i da za porodice koje su u stanju socijalne potrebe opremanje djece za školu često znači uskraćivanje nekih drugih osnovnih potreba.
“Važno je razumjeti da porodica koja živi u siromaštvu često ne bira između „skupljeg i jeftinijeg školskog pribora“, odnosno da li će uzeti kvalitetniji pribor ili ranac. Ona nerijetko bira između nekoliko osnovnih potreba – da li će novac otići na hranu, račun, obuću za dijete ili školski pribor. Stalno se prave finansijski prioriteti, koje nije lako donijeti kad je sve važno”, podvlači Čarapić-Mitrović.
0Ističe da u takvim okolnostima porodice često funkcionišu u režimu preživljavanja.
“Kada roditelj svakodnevno razmišlja kako da obezbijedi osnovne potrebe porodice znači da žive u konstantnom stresu. A upravo je to ono što je posebno zabrinjavajuće – obrazovanje bi trebalo da bude put iz siromaštva, a ne još jedna oblast u kojoj se ono prenosi sa roditelja na djecu. Nažalost, u praksi vidimo kako je siromaštvo začarani krug ‘s generacije na generaciju’. Djeca kojoj smo nekad pomagali kroz program opismenjavanja, sad su veoma mladi roditelji koji traže pomoć za svoju djecu, kako bi ima podmirili osnovne životne potrebe”, kaže Čarapič-Mitrović.
Nejednak položaj djece
Dodaje da iskustvo Udruženja Roditelji u radu sa porodicama slabijeg socio-ekonomskog statusa pokazuje da djeca ne ulaze u obrazovni sistem sa jednakih startnih pozicija.
“Dijete koje kod kuće ima miran prostor za učenje, računar i internet, podršku roditelja i mogućnost da ode na dodatni čas ili trening, ima drugačije uslove od djeteta koje domaći zadatak radi u prostoriji koju dijeli sa više članova porodice, u buci i bez adekvatne podrške”, kaže Čarapić-Mitrović.
Ističe da nije uvijek riječ samo o novcu.
“Roditelji koji su godinama opterećeni egzistencijalnim problemima možda nemaju vremena, znanja ili kapaciteta da pomognu djetetu u učenju. Govorimo o čitavom skupu okolnosti koje mogu uticati na njegovo obrazovanje, osjećaj pripadnosti i mogućnost da razvije svoje potencijale”, ističe Čarapić-Mitrović
Ukazuje i da djeca vrlo rano prepoznaju razlike među sobom.
“Kada nemaju ono što imaju njihovi vršnjaci, bilo da je riječ o odjeći, obući, priboru, odlasku na izlet, ekskurziji ili sportskom treningu, mogu početi da se osjećaju drugačije, isključeno i manje vrijedno. Zato su posljedice siromaštva mnogo dublje od samog nedostatka materijalnih stvari”, kaže Čarapić-Mitrović.
Humanitarnim akcijama do osnovnih potreba
Već godinama unazad Udruženje roditelji organizuje akciju prikupljanja sredstava za školski pribor za djecu iz socijalno ugroženih porodica.
“Ove godine smo uspjeli da školskim priborom obradujemo 940 djece iz čak 20 opština širom Crne Gore koja žive u izrazito teškim materijalnim uslovima. Međutim, prema evidencijama centara za socijalni rad, na našem spisku je i dalje oko 700 djece kojoj je potrebna podrška”, kaže Čarapić-Mitrović.
Isitče da ova akcija svake godine potvrđuje da solidarnost i empatija u našem društvu postoje. Ukazuje da humanitarne akcije nijesu rješenje.
“Humanitarne akcije ne mogu i ne treba da budu zamjena za sistemsku podršku. Naš cilj ne bi trebalo da bude da svake godine prikupljamo sredstva kako bi djeca iz porodica koje žive u siromaštvu dobila ono što im je potrebno za školu. Naš cilj treba da bude društvo u kojem nijedan roditelj ne strepi hoće li prvog školskog dana moći da pošalje dijete u školu sa osnovnim priborom”, ističe Čarapić-Mitrović.
Ukazuje da su potrebne snažnije i bolje usmjerene politike podrške porodicama koje su u riziku od siromaštva – od pomoći u obezbjeđivanju školskog pribora , besplatne užine, do dostupnijih vannastavnih aktivnosti i drugih troškova koji prate obrazovanje.
“Trošak obrazovanja nije samo ono što platimo na početku septembra. On se gomila tokom cijele školske godine. A ako želimo društvo jednakih šansi, onda moramo biti svjesni da nije dovoljno djeci otvoriti vrata škole. Moramo im omogućiti da kroz ta vrata uđu ravnopravno sa svojim vršnjacima i da imaju stvarnu priliku da uspiju”, kaže sagovornica Analitike.
Poručuje da su obrazovana djeca jedan od najvažnijih resursa svakog društva.
“Zato ulaganje u djecu koja odrastaju u siromaštvu nije samo pomoć jednoj porodici – to je ulaganje u budućnost cijelog društva. To je zapravo i osnovna vodilja našeg programa opismenjavanja djece koja žive u siromaštvu, jer vjerujemo da kontuiniranom podrškom u učenju možemo napraviti stvarne promjene u kvalitetu njihovog života i prekinuti začarani krug siromaštva”, zaključuje Čarapić-Mitrović.
