Nakon pristupanja Hrvatske, dogodio se odlazak Velike Britanije. Pritom, zastoj u proširenju nije uslovljen nedostatkom interesovanja.
Naprotiv. Trenutno je devet zvaničnih kandidata za članstvo – to su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska i Ukrajina. Kosovo je potencijalni kandidat.
Pet zemalja i dalje predaleko
Od tih 10 zemalja, sa sigurnošću se može reći kako BiH, Gruzija, Srbija i Turska neće u dogledno vrijeme biti dio bloka, usljed različitih političkih prepreka u svakoj od njih.
Nedostatak 'univerzalnog' međunarodnog priznanja, uz nepriznavanje od strane članica EU – Kipra, Grčke, Rumunije, Slovačke i Španije – govori da ni Kosovo neće u bliskoj budućnosti biti dio kluba.
Moldavija i Ukrajina – njihova sudbina zavisiće i od ishoda rata
Moldavija i Ukrajina najnoviji su kandidati, spremni da brzo napreduju u procesu pristupanja. Evropska komisija predložila je ove sedmice i otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja sa njima.
Moldavija želi u EU već 2028, pa je u tom pravcu čak iskazana težnja da razmotre ujedinjenje sa Rumunijom. I Ukrajina želi što prije u EU, pri čemu je Njemačka već predložila model 'pridruženog članstva', koji bi toj zemlji omogućio korišćenje fondova, učešće u tijelima koja donose odluke, uz bezbjednosne garancije, ali ne i pravo glasa. Taj prijedlog nije dočekan baš sa oduševljenjem.
Sudbina kandidature obje države, međutim, u bitnoj će mjeri zavisiti od toga kakav će biti ishod rata u Ukrajini.
Baš kao NATO, ni EU ne želi 'uvoziti' sporove i konflikte.
Tiranu i Skoplje ipak čeka još puno posla
Albanija i Sjeverna Makedonija u isto su vrijeme postale kandidati za članstvo. Sjeverna Makedonija je čak promijenila i ime države kako bi zadovoljila Grčku, pa njihova posvećenost ne treba biti dovođena u pitanje.
Ali, obje države moraju napraviti ozbiljne reforme, a pritom se nadati kako će diplomatski vjetrovi duvati u njihovu korist ukoliko sanjaju o članstvu prije 2030. godine. Mnogo posla još treba da bude urađeno.
Crna Gora je u pol poziciji – mnogo je razloga zbog kojih treba da budu 28. članica
To znači da je Crna Gora u pol poziciji. Pritom, članstvo u EU je izuzetno popularna ideja u toj jadranskoj državi, a Vlada je posvećena planu i reformama.
Upravo Samit EU – Zapadni Balkan u Tivtu snažan je signal da je Crna Gora prva u redu za proširenje.
Diplomate počinju da rade na ugovoru o pristupanju, tako da stvari postaju ozbiljne.
Mnogo je razloga zašto je najsmislenije da upravo Crna Gora bude 28. članica.
Država je mala, ima svega 600.000 stanovnika, tako da ravnoteža snaga u EU ne bi bila previše ‘pogođena’.
Zahvaljujući političkom i propagandnom uticaju, Crna Gora je i dalje u interesnoj sferi Rusije. Članstvo Crne Gore otud bi bilo velika diplomatska pobjeda za EU i potencijalno bi bilo od koristi u pogledu neutralisanja uticaja Moskve u regiji.
Najzad, odabir relativno niskog rizika, kakav je Crna Gora, drugim kandidatima bi pokazao da članstvo nije prazno obećanje i da će, pribjegnu li reformama, biti primljeni.
Bez toga, Rusija i drugi akteri, poput Kine i Amerike, mogli bi poljuljati vjeru u EU ukazujući kako Brisel ne ispunjava date riječi.
Island bi se mogao ‘umiješati’, Norveška i Britanija zasad teško…
Međutim, iako prednjači među zvaničnim kandidatima, postoji solucija prema kojoj Crna Gora možda neće prva preći prag EU. Island, Norveška, pa čak i Velika Britanija, mogli bi sustići Podgoricu.
Kontinuirani preokreti u uspostavljenom svjetskom poretku, uz geopolitičke igreRusije i Amerike, naveli su ljude u tim državama da se zapitaju da li bi možda bilo bolje unutra među prijateljima, nego stajati vani na hladnoći.
Na Islandu će u avgustu održati referendum. U slučaju da odluče da ‘odmrznu’ pregovore, oni bi mogli teći brzo, jer je ta država uglavnom usklađena sa normama i principima koji se očekuju od članica.
I u Norveškoj ima onih koji su ‘zagrijani’ za ideju – proevropsko raspoloženje definitivno je u porastu, premda i dalje nema jasne većine ni na jednom polu. Za sada je malo vjerovatno da će Vlada Norveške ući u priču o eventualnom članstvu.
I najzad, tu je i Ujedinjeno Kraljevstvo. Deset godina nakon Brexita, jasno je da postoji konsenzus kako je to bila loša ideja, koja je naštetila državi i sa ekonomskog i sa diplomatskog stanovišta.
Sadašnja laburistička Vlada, međutim, ne teži ničemu što bi djelovalo kao povratak u EU. Isključili su i mogućnost priključivanja jedinstvenom tržištu. Međutim, treba li podsjećati da je premijer Kir Starmer već sedmicama na ledu, pa ne bi trebalo isključiti ni soluciju prema kojoj bi Britanija u perspektivi mogla dobiti novo rukovodstvo.
A ukoliko novo rukovodstvo pomjeri ‘crvene linije’ u odnosu na Brisel, te time ojača težnju za povratkom u EU, onda bi uslijedili ozbiljni razgovori o uslovima pod kojima bi se to dogodilo.
Najzad, činjenica je da članstvo u EU ostaje popularno i atraktivno. Ali i to da su upravo postojeće članice – one koje će naposljetku morati do konsenzusa povodom toga ko će im se priključiti u klubu – možda i najveća prava prepreka priširenju.
