Književni program Barskog ljetopisa počeo je sinoć na platou ispred Dvorca kralja Nikole predstavljanjem knjige „Ključevi dobra i zla“ autora Vuka Martinovića. Moderatorka ove dobro posjećene književne večeri spisateljica Jasenka Lalović, publiku je najprije upoznala sa činjenicom da je Vuko rođen u Podgorici, odrastao u Baru, a živi u Novom Sadu, istakavši da je „u ovom romanu vidjela svaku stopu barsku“.
Što se tiče naziva romana, Martinović objašnjava da potiče od starog islamskog učenja koje se zove „ključevi dobra i katanci zla“.
Prema njegovim riječima, dobri su oni koji drže ključeve dobra i katance zla, dok su zli oni koji drže ključeve zla i katance dobra, sa čim se filozofi, uglavnom, ne slažu, smatrajući da je zlo samo odsustvo dobra.
„Dijelimo se na različite načine – ideološki, nacionalno, vjerski, po sportskim klubovima, a ideja moje knjige je da se dijelimo samo na dobre i zle ljude“, kazao je Martinović, pojašnjavajući da se u ovom istorijskom trileru prepliću tri priče iz tri vijeka.
„U onoj iz XIX vijeka, junak nosi svog teško ranjenog oca od Ulcinja do Cetinja i usput se, osim surovih predjela, susreće sa ličnim demonima. U drugoj, u XX vijeku, čovjek pokušava da se približi majstorima iz Kremone i napravi savršenu violinu, dok u trećoj moderni junak tvrdi da je nepravedno dospio u zatvor i pokušava da se izvuče. Jedan tragični događaj će spojiti ove priče“, istakao je Martinović.
Upoznao je publiku sa sadržajem svog prvijenca, naglašavajući da je to samo okvir, a da su mnogo važnije emocije koje njegovo djelo proizvodi kod čitalaca i poruke koje šalje.
Knjiga obrađuje više tema, a Martinović je sa posjetiocima podijelio zaključke svojevrsnog istraživanja u potrazi za odgovorom na pitanja zašto se smatra da su Crnogorci lijeni i zašto nema života bez kulture i umjetnosti.
„Ratničkim plemenima je borba za slobodu bila sve, pa ne čudi što su ratnici osjećali prezir prema radu. Lijenost Crnogoraca je na nivou vica i nije loše da se šale sami sa sobom jer samo duhoviti narodi mogu da se smiju i sebi”, kazao je on.
Kroz priču o jataganu koji je imao magijsko svojstvo i bio moćno oružje za ubijanje da bi se kasnije transformisao u oruđe za izradu umjetničkog djela, autor pojašnjava da je želio da pokaže da i nešto što je prokleto, u pravim rukama može biti pretvoreno u zlato.
„Ratovanje je“, po riječima Martinovića, „vrsta umjetnosti, pa je tako crnogorski ratni gen doprinio umjetničkom.“
„Kroz dugi istorijski period u Crnoj Gori umjetnost je bila zapostavljena, osim pisane riječi gdje, zahvaljujući Petrovićima, imamo izuzetnu istoriju. Umjetnost – likovna, dramska, muzička nije bila priznata, nisu postojale prave riječi za neke slikarske tehnike, niti nazivi za sve boje, a danas, s obzirom na broj stanovnika, zemlja smo sa najviše umjetnika, naročito likovnih. Umjetnička energija je“, smatra Martinović.
“Akumulirana vjekovima da bi eksplodirala 1951. godine, kad je Petar Lubarda u Beogradu imao izuzetno značajnu izložbu kako za umjetnost, tako i za tadašnju zemlju, društvo i drugačiji umjetnički put. Moramo biti ponosni na umjetnike i više ih podržavati“, poručio je Martinović.
Pomenuo je i Goli otok kao crnogorsku priču, „živu ranu mnogih porodica“, ali i lirske momente kojima je roman prožet, otkrivajući da je tri vremenski različite priče pisao drugačijim jezikom.
Autor se osvrnuo i na gimnazijske dane koje je proveo u Baru, violinama koje je gradio njegov djed Novak i koje su bile česta tema njegovih pismenih radova, ističući da je upravo iz tih porodičnih, a kasnije svojih novinarskih, zanimljivih ali i teških priča koje su mu „ležale na leđima“ nastao roman „Ključevi dobra i zla“.
Tema koja trenutno zaokuplja njegovu pažnju je odlazak velikog broja Crnogoraca u Ameriku početkom XX vijeka, što će biti i nastavak ovog romana čija je priča zatvorena ali su „ostavljena mnoga vrata i mnogi ključevi“..
