Kada sam prvi put postao predsjednik, rekao sam da ću podržati ruskog predsjednika Borisa Jeljcina u njegovim naporima da izgradi dobru ekonomiju i funkcionalnu demokratiju nakon raspada Sovjetskog Saveza—ali da ću takođe podržati proširenje NATO-a na bivše članice Varšavskog pakta i postsovjetske države. Moja politika je bila da radim za najbolje dok se pripremam za najgore. Nije me brinuo ruski povratak komunizmu, već povratak ultranacionalizmu, zamjena demokratije i saradnje aspiracijama za carstvom, poput Petra Velikog i Katarine Velike. Nijesam vjerovao da će Jeljcin to učiniti, ali ko je znao što će biti poslije njega?
Da je Rusija ostala na putu ka demokratiji i saradnji, svi bismo bili zajedno u suočavanju sa bezbjednosnim izazovima našeg vremena: terorizmom, etničkim, vjerskim i drugim plemenskim sukobima i širenjem nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja. Ako se Rusija odluči da se vrati ultranacionalističkom imperijalizmu, prošireni NATO i rastuća Evropska unija ojačali bi bezbjednost kontinenta. Pred kraj mog drugog mandata, 1999. godine, Poljska, Mađarska i Češka su pristupile NATO-u uprkos ruskom protivljenju. Alijansa je dobila još 11 članova za mandata naredne administracije, opet uz prigovore Rusije.
U posljednje vrijeme, širenje NATO-a je kritikovano u nekim krugovima kao provociranje Rusije, pa čak i kao postavljanje osnova za invaziju Vladimira Putina na Ukrajinu. Proširenje je svakako bila konsekventna odluka, za koju i dalje vjerujem da je ispravna.
Kao ambasador Ujedinjenih nacija, a kasnije i državni sekretar, moja prijateljica Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), koja je nedavno preminula, bila je otvoreni zagovornik širenja NATO-a. Kao i državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher), savjetnik za nacionalnu bezbjednost Toni Lejk (Tony Lake), njegov nasljednik Sendi Berger (Sandy Berger) i još dvoje s iskustvom iz prve ruke u ovoj oblasti: predsjedavajući Združenog štaba načelnika Džon Šalikašvili (John Shalikashvili), koji je rođen u Poljskoj od gruzijskih roditelja, a u SAD je došao kao tinejdžer, i zamjenik državnog sekretara Stroub Talbot (Strobe Talbott), koji je preveo i uredio memoare Nikite Hruščova dok smo bili cimeri u Oksfordu 1969. i 1970.
Međutim, u vrijeme kada sam predlagao proširenje NATO-a, bilo je mnogo cijenjenih ljudi koji su mislili drugačije. Legendarni diplomata Džordž Kenan (George Kennan), poznat po zalaganju za politiku obuzdavanja tokom Hladnog rata, tvrdio je da je padom Berlinskog zida i raspadom Varšavskog pakta NATO nadživio svoju korist. Kolumnista New York Timesa Tom Fridman (Tom Friedman) rekao je da će se Rusija osjećati poniženo i satjerano u ćošak proširenim NATO-om i da ćemo, kada se oporavi od ekonomske slabosti posljednjih godina komunističke vladavine, vidjeti užasnu reakciju. Majk Mandlbaum (Mike Mandelbaum), cijenjeni poznavalac prilika u Rusiji, takođe je mislio da je to greška, tvrdeći da to neće pomoći promociji demokratije ili kapitalizma.
Shvatio sam da je ponovni sukob moguć. Ali, po mom mišljenju, da li će se to dogoditi zavisi manje od NATO-a, a više od toga da li će Rusija ostati demokratska država i kako će definisati svoju veličinu u 21. vijeku. Da li će izgraditi modernu ekonomiju zasnovanu na talentu svojih ljudi za nauku, tehnologiju i umjetnost, ili će nastojati da ponovo stvori verziju carstva iz 18. stoljeća podstaknuta prirodnim resursima, koju bi karakterisla snažna autoritarna vlada s moćnom vojskom?
Uradio sam sve što sam mogao da pomognem Rusiji da napravi pravi izbor i postane velika demokratija 21. vijeka. Moje prvo putovanje van Sjedinjenih Država kao predsjednika bilo je u Vankuveru da se sastanem s Jeljcinom i da garantujem 1,6 milijardi dolara pomoći za Rusiju kako bi sebi mogla priuštiti da dovede svoje vojnike kući iz baltičkih država i obezbijedi njihov smještaj. Rusija je 1994. godine postala prva zemlja koja se pridružila Partnerstvu za mir, programu praktične bilateralne saradnje, koji uključuje zajedničke vježbe obuke između NATO i evropskih zemalja koje nijesu članice NATO-a. Iste godine, SAD su potpisale Budimpeštanski memorandum, zajedno s Rusijom i Ujedinjenim Kraljevstvom, koji je garantovao suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine u zamjenu da se odrekne tada trećeg najvećeg nuklearnog arsenala na svijetu. Počevši od 1995. godine, nakon što je Dejtonski sporazum okončao rat u Bosni, sklopili smo sporazum da dodamo ruske trupe mirovnim snagama koje je NATO imao na terenu u Bosni. 1997. podržali smo Osnivački akt NATO-Rusija, koji je Rusiji dao glas, ali ne i veto u NATO poslovima, i podržali ulazak Rusije u G7, čime je postala G8. 1999. godine, na kraju sukoba na Kosovu, ministar odbrane Bil Koen (Bill Cohen) postigao je sporazum sa ruskim ministrom odbrane prema kojem bi se ruske trupe mogle pridružiti mirovnim snagama NATO-a pod kontrolom Ujedinjenih nacija (UN). Uz sve to, ostavili smo otvorena vrata za eventualno članstvo Rusije u NATO-u, što sam jasno stavio do znanja Jeljcinu, a kasnije potvrdio i njegovom nasljedniku Vladimiru Putinu.
Pored svih ovih napora da se Rusija uključi u misije NATO-a nakon Hladnog rata, Olbrajtova i čitav naš tim za nacionalnu bezbjednost su naporno radili na promovisanju pozitivnih bilateralnih odnosa. Potpredsjednik Al Gor (Al Gore) kopredsjedavao je komisijom s ruskim premijerom Viktorom Černomirdinom za rješavanje pitanja od zajedničkog interesa. Dogovorili smo se da uništimo po 34 tone plutonijuma za oružje. Takođe smo se složili da povučemo ruske, evropske i NATO konvencionalne snage s granica, iako je Putin odbio da nastavi s tim planom kada je preuzeo funckiju predsjednika 2000. godine.
Sve u svemu, sastao sam se sa Jeljcinom 18 i Putinom pet puta – dva puta kada je bio Jeljcinov premijer i tri puta u 10 mjeseci koliko su se naši predsednički mandati preklapali. To je samo tri manje od svih sastanaka lidera SAD-SSR od 1943. do 1991. godine. Ideja da nijesmo poštovali, ignorisali ili pokušali da izolujemo Rusiju je lažna. Da, NATO se širio uprkos prigovorima Rusije, ali širenje je bilo više od odnosa SAD-a sa Rusijom.
Kada je počeo moj prvi mandat, 1993. godine, niko nije bio siguran da će Evropa nakon Hladnog rata ostati mirna, stabilna i demokratska. Ostala su velika pitanja o integraciji Istočne Njemačke sa Zapadnom Njemačkom, da li će stari sukobi eksplodirati širom kontinenta kao na Balkanu i kako će bivše države Varšavskog pakta i nove nezavisne sovjetske republike tražiti bezbjednost, ne samo od prijetnje ruske invazije, već jedni od drugih i od sukoba unutar njihovih granica. Mogućnost članstva u EU i NATO-u pružila je najveći podsticaj državama Centralne i Istočne Evrope da ulažu u političke i ekonomske reforme i napuste samostalnu strategiju militarizacije.
Ni EU ni NATO nijesu mogli ostati unutar granica koje je Staljin nametnuo 1945. Mnoge zemlje koje su bile iza Gvozdene zavjese tražile su veću slobodu, prosperitet i bezbjednost sa EU i NATO-om, predvođene inspirativnim vođama kao što je Václav Havel u Češkoj Republika, Leh Valesa (Lech Wałęsa) u Poljskoj i, da, mladi prodemokratski Viktor Orban u Mađarskoj. Hiljade običnih građana skupljali su se na trgovima Praga, Varšave, Budimpešte, Bukurešta, Sofije i šire kad god sam tamo govorio.
Kao što je Karl Bilt (Carl Bildt), bivši švedski premijer i ministar vanjskih poslova, napisao na Tviteru u decembru 2021., "Nije NATO nastojao da ide na istok, već su bivši sovjetski sateliti i republike željele da idu na zapad."
Ili kako je Havel rekao 2008: “Evropa više nije, i nikada više ne smije biti, podijeljena preko glava svojih ljudi i protiv njihove volje u bilo koje sfere interesa ili uticaja.” Odbaciti članstvo zemalja Centralne i Istočne Evrope u NATO-u samo zbog ruskih prigovora bilo bi upravo to.
Proširenje NATO-a zahtijevalo je jednoglasnu saglasnost tadašnjih 16 članica Alijanse, dvotrećinsku saglasnost ponekad skeptičnog američkog Senata, bliske konsultacije sa potencijalnim članicama kako bi se osiguralo da njihove vojne, ekonomske i političke reforme ispunjavaju visoke standarde NATO-a i gotovo stalna uvjeravanja Rusije.
Madlen Olbrajt briljirala je na svakom koraku. Zaista, malo diplomata je ikada bilo tako savršeno prilagođeno vremenu u kojem su služili poput Madlen. Kao dijete u ratom razorenoj Evropi, Madlen i njena porodica su dva puta bili prisiljeni da napuste svoj dom – prvo zbog Hitlera, a zatim zbog Staljina. Shvatila je da je kraj Hladnog rata pružio priliku da se izgradi slobodna, ujedinjena, prosperitetna i sigurna Evropa po prvi put od nastanka nacionalnih država na kontinentu. Kao ambasadorka UN-a i državna sekretarka, radila je na ostvarenju te vizije i na suzbijanju vjerskih, etničkih i drugih plemenskih podjela koje su prijetile. Koristila je svaki predmet iz svog slavnog diplomatskog alata i svoju domaću političku pamet kako bi pomogla da se Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj otvori put za pridruživanje NATO-u 1999. godine.
Rezultat je više od dvije decenije mira i prosperiteta za sve veći dio Evrope i jačanje naše kolektivne bezbjednosti. BDP po glavi stanovnika se više nego utrostručio u Češkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Sve tri zemlje su učestvovale u raznim NATO misijama od pristupanja, uključujući mirovne snage na Kosovu. Do danas nijedna država članica našeg odbrambenog saveza nije izvršila invaziju. Zaista, čak i u prvim godinama nakon pada Gvozdene zavjese, sama mogućnost članstva u NATO-u pomogla je u hlađenju dugo tinjajućih sporova između Poljske i Litvanije, Mađarske i Rumunije i drugih.
Sada ruska ničim izazvana i neopravdana invazija na Ukrajinu, daleko od toga da dovodi u sumnju mudrost širenja NATO-a, naprotiv, dokazuje da je ova politika bila neophodna. Čak i da do ekspanzije Alijanse nije došlo, Rusija pod Putinom očito ne bi bila sila zadovoljna statusom quo. Nije neposredna vjerovatnoća da će se Ukrajina pridružiti NATO-u dovela do toga da Putin dvaput napadne Ukrajinu – 2014. i u februaru – već prije pomak zemlje ka demokratiji koji je ugrozio njegovu autokratsku moć kod kuće i želju da kontroliše vrijednu imovinu ispod ukrajinskog tla. NATO i njegova vjerodostojna prijetnja odbrambenom snagom je ono što je spriječilo Putina da prijeti članicama od Baltika do Istočne Evrope. Kao što je nedavno rekla Anne Applebaum u Atlanticu: „Širenje NATO-a bilo je najuspješniji, ako ne i jedini istinski uspješan dio američke vanjske politike u posljednjih 30 godina… Da nijesmo to uradili, ovu borbu bismo sada vodili u Istočnoj Njemačkoj”.
Neuspjeh ruske demokratije i njeno okretanje ka revanšizmu nijesu podstaknuti iz sjedišta NATO-a u Briselu. To je u Moskvi odlučio Putin. Mogao je da iskoristi nevjerovatne ruske vještine u informatičkoj tehnologiji da stvori konkurenta Silikonskoj dolini i izgradi snažnu, raznoliku ekonomiju. Umjesto toga, odlučio je da monopolizuje i militarizuje te sposobnosti kako bi promovisao autoritarizam kod kuće i napravio pustoš u inostranstvu, uključujući miješanje u politiku Evrope i SAD-a. Samo jak NATO stoji između Putina i još dalje agresije. Stoga bismo trebali podržati predsjednika Džoa Bajena (Joe Biden) i naše NATO saveznike u pružanju što veće pomoći Ukrajini, kako vojne tako i humanitarne.
Moj posljednji razgovor sa Madlen Olbrajt bio je samo dvije nedjelje prije njene smrti. Bila je ona star Madlen, oštra i direktna. Bilo mi je jasno da želi izaći u čizmama da podrži Ukrajince u njihovoj borbi za slobodu i nezavisnost. O svom pogoršanom zdravlju rekla je: „Imam dobru njegu. radim ono što mogu. Nemojmo gubiti vrijeme na to. Važno je kakav ćemo svijet ostaviti našim unucima”. Madlen je svoju doživotnu borbu za demokratiju i bezbjednoat vidjela i kao obavezu i kao priliku. Bila je ponosna na svoje češko naslijeđe i sigurna da će njen narod i njihovi susjedi u Centralnoj i Istočnoj Evropi braniti svoju slobodu, „jer znaju cijenu gubitka slobode“. Bila je u pravu za NATO kada sam ja bio predsjednik i u pravu za Ukrajinu sada. Toliko mi nedostaje, ali još uvijek čujem njen glas. Trebali bismo svi.
