Protivnik sam religije zato što nas uči da budemo zadovoljni nerazumijevanjem svijeta, piše Ričard Dokins. Problem sa religijom je, takođe, što se svaka misao koja ima religijski predznak respektuje bez obzira na njenu površnost ili beznačajnost. Ta ogromna količina kvazirespekta zanemaruje da se svaki respekt mora zaslužiti. Nije dovoljno obući svešteničke halje i samim tim zaslužiti poštovanje i postati duhovni autoritet. Nije malo onih koji su imali uvjerenje da će nakon Amfilohija Radovića ostati praznina i da njegovi potencijalni nasljednici ne zavređuju da zauzmu njegovo mjesto. Ispostavilo se da sljedbenici SPC u Crnoj Gori imaju vrlo niske kriterijume kada su u pitanju njihovi „duhovnici“ i da im je sasvim svejedno koga god izaberete na eparhijski presto. Takav odnos prema religijskim vođama pokazuje odsustvo razumijevanja same suštine hrišćanske filozofije i slijepo svođenje hrašćanstva na nivo manifestacionog, pretvarajući nešto što je više nego lično u kolektivnu histeriju, dajući mu nacionalni, politički i retrogradan karakter.
Već dugi niz godina, sva istraživanja javnog mnjenja govore da je SPC institucija od najvećeg poverenja u Crnoj Gori. Postavlja se pitanje zašto je to tako, jer je više nego očigledno da malo tih koji iskazuju povjerenje u SPC imaju dodira sa hrišćanskom dogmom i više je doživljavaju kao nosioca nacionalne i političke (hegemonističke) ideje, ili su proizvod praznovjerja, vjerovanja u postojanje natprirodnih sila koje posjeduju nevjerovatne i fizički nemoguće moći, poput bogova, anđela, demona, pa i duhova, sila koje navodno mogu da utiču na fizički svijet oko nas. Drugi razlog je opšti nivo nauke i obrazovanja, koji je u Crnoj Gori tragičan. Crna Gora je zemlja u kojoj đak generacije ne zna pravopis i gađa se sa padežima.
U takvom razumijevanju perspektiva društva i njegovoj klerikalizaciji od vrha vlasti pa do najtribalnijih slojeva društva, ne čudi što se veliko učešće mladih u raznim crkvenim procesijama, kilometarskim hodočašćima vide kao društveni uspjeh, umjesto da to bude znak za uzbunu i da se oni okrenu obrazovanju, zapitanosti, upoznavanju drugih kultura, naroda, zemalja, naučnoj edukaciji... svemu onome što društvo vodi ka prosperitetu i meritokratiji. Djelovanje Srpske pravoslavne crkve odiše krajnjom arhaičnošću, kolektivizmom, antizapadnjaštvom i ksenofobijom, uz izrazitu netoleranciju prema onima koji zastupaju drugačije vrijednosti od nje. Nema sumnje da je SPC u Crnoj Gori posljednje utočište ideje o „objedinjavanju srpstva“, garancija održanja konfesionalne suštine srpskog naroda u Crnoj Gori i produžetak dalje agonije crnogorskog društva u nemogućnosti da sebe izgradi kao građansko, demokratsko i moderno evropsko društvo.
Skoro je nemoguće očekivati da će trenutne političke elite koje su na vlasti u Crnoj Gori raskinuti samoubilački brak sa crkvom i okrenuti državni brod ka društvima demokratije i civilizacijskih vrijednosti. Sjetimo se da je na čelu 42. crnogorske vlade bio čovjek koji je vjerovao da je moguće vjerom pomjerati brda, da je ta vlada formirana u Manastiru Ostrog, da je bila parodija na 12 Hristovih apostola. Sljedeće dvije vlade su samo pomiješane karte onih koji su formirali ili podržavali tu i takvu vladu. Uništeni su svi raniji napori da se od Crne Gore stvori sekularno društvo, u skladu sa principima zapadnih demokratija i vrijednostima savremene civilizacije. Crna Gora se pridružila retrogradnim zemljama u kojima religija dominira nad svim sferama života, iako je samo u sekularnom društvu moguće poštovati ljudska prava i slobode u skladu sa međunarodnim poveljama, samo je u sekularnom društvu moguće imati zajednički život svih vjera, ateista, gnostika, agnostika i donositi politički racionalne odluke, lišene uticaja iracionalnih elemenata.
Sadašnja dominacija SPC u Crnoj Gori, ignorisanje međunarodnih povelja po kojima država mora imati isti odnos prema svim vjerskim organizacijama, bez obzira na njihov status u međucrkvenim stvarima, stvorilo je društvo diskriminacije i klerikalnu državu po ugledu na dio svijeta koji nikako ne bi smio biti uzor Crnoj Gori. „Vrijednosti zapadnoevropske civilizacije: individualizam, vladavina zakona, pravna država inkompatibilni su sa ciljevima srpskog nacionalizma. Oslonjen na Rusiju, kao centar pravoslavlja i slovenske civilizacije, srpski nacionalizam je uvijek bio privržen jednakosti, sabornosti, narodnoj državi ... Zaostalost je, zapravo, identitet“, pisala je Latinka Perović.
Jedna od najvećih prepreka za valjano razumijevanje religije je i ideja da je religija nešto duboko misaono, te da se ne može dokučiti, a često čak i da ne treba. Besmislene sintagme i izmišljene riječi, sa obaveznim velikim slovom koje nekako izgledaju više filozofski, trebalo bi da zasjene ljude skučene svijesti. Svako kritičko pitanje i traženje racionalnog objašnjenja brani se besmislicom da moraš vjerovati da bi shvatio suštinu vjere. Religija upravo zasniva svoju bespogovornu poslušnost na odsustvu prava na zapitanost pa se postavlja pitanje zašto bismo poštovali bilo kakvu ideju koja sputava radoznalost i želju za znanjem?
Kad su Bertranda Rasela provokativno pitali što bi rekao kad bi umro i našao se pred Bogom koji bi tražio da mu odgovori zašto nije vjerovao u njega, Rasel je odgovorio da bi mu rekao: „Nema dovoljno dokaza, bože, nema dovoljno dokaza“. „Ispitaj smjelo čak i postojanje boga; jer, ako postoji, on bi morao slaviti razum, a ne strah“ – riječi su Tomasa Džefersona. Nažalost, u Crnoj Gori i ozbiljni naučnici se veoma često boje da otvoreno govore o ovim pitanjima, izbjegavaju da uđu u borbu sa klerofašizmom u društvu i okrenu posebno mlade naučnoj misli, zbog odbojnosti i ratobornosti koju vjernici SPC imaju prema bilo kakvom preispitivanju njihove religioznosti, podložnosti i ponizosti prema ljudima koji najčešće ne zaslužuju ni elementarno poštovanje. Da ne pominjemo da su mnogi pod okriljem crkve pobjegli od svoje prošlosti. Zastrašivanje, bilo mačem, bilo perom, onemogućava ozbiljnu raspravu o bilo kojem pitanju vezanom za SPC, posebno kontradiktornosti o njenom položaju u zakonodavstvu Crne Gore i raskoraku sa istorijskim činjenicama koje govore sasvim suprotno. Zato je u Crnoj Gori moguće da eparhija SPC, Budimljansko- nikšićka, koja je formirana odlukom Sinoda SPC 2001. godine, dobije rješenje da postoji od 1220. godine, pa joj se još restitucijom daje zemljište u uvali Valdanos kod Ulcinja, koje je nacionalizovano 1975. godine za potrebe tadašnje JNA. Tako neko ko je formiran 2001. godine u današnjoj Crnoj Gori dobija elitni prostor koji je nacionalizovan prije nego li je uopšte postojao? To je prava slika današnje Crne Gore i mogućnost racionalnog preispitivanja položaja SPC, koja je u stvari država u državi, sa tendencijom da preuzme i samu državu.
Na temelju lažne propagande da je srpski narod žrtva komunizma, da je uskraćen za teritorije, da mu je razbijena nacionalna homogenost na nekoliko nacija, razvijano je uvjerenje da je za proces redefinisanja nacionalnog identiteta, prije svega u smislu njegovog otklona od posljedica komunističkih vremena i politike nekadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita, od ključne važnosti upravo povratak vjeri, tradiciji i, podrazumijeva se, crkvi kao prirodnom i najpouzdanijem čuvaru tih „vrijednosti“. Ukupan proces retradicionalizacije prvenstveno je u službi srpskog nacionalizma i ne može se posmatrati izdvojeno iz konteksta ekspanzije srpskog nacionalizma.
