Nije bilo moguće pretvoriti zemlju u modernu demokratiju, ali su kreativna diplomatija i sila možda nadjačali terorizam, piše u analizi amerilki strateg.
Izgubljen strateški fokus
Talibansko zauzimanje Avganistana usmjerava neposrednu zabrinutost na istrebljenje desetina hiljada Amerikanaca, saveznika i Avganistanaca, bespomoćnih, širom zemlje. Njihovo spašavanje mora biti naš hitni prioritet. Temeljnija briga je, međutim, način na koji se Amerika povukla iz odluke donesene bez mnogo upozorenja ili konsultacija sa saveznicima ili ljudima koji su najdirektnije uključeni u 20 godina žrtvovanja. I zašto je osnovni izazov u Avganistanu zamišljen i predstavljen javnosti kao izbor između potpune kontrole nad Avganistanom ili potpunog povlačenja.
Suštinsko pitanje prati našu borbu protiv pobune od Vijetnama do Iraka više od jedne generacije. Kada SAD rizikuju živote svoje vojske, ulože svoj ugled i uključe druge zemlje, moraju to učiniti na osnovu kombinacije strateških i političkih ciljeva. Strateški, da razjasne okolnosti za koje se borimo; politički, kako bi se definisao upravljački okvir za održavanje ishoda kako u dotičnoj zemlji tako i na međunarodnom planu.
Avganistan nikada nije bio moderna država. Državnost pretpostavlja osjećaj zajedničke obaveze i centralizovanost vlasti
SAD su rastrzane u svojim naporima protiv pobunjenika zbog nesposobnosti da definišu dostižne ciljeve i da ih povežu na način koji je održiv u američkom političkom procesu. Vojni ciljevi bili su previše apsolutni i nedostižni, a politički previše apstraktni i nuhvatljivi. Neuspjeh da se oni međusobno povežu uključio je Ameriku u sukobe bez definisanih krajnjih tačaka i izazvao nas da interno rastvorimo jedinstvenu svrhu u močvari domaćih kontroverzi.
Ušli smo u Avganistan usred široke podrške javnosti kao odgovor na napad Al-Kaide na Ameriku iz Avganistana koji kontrolišu talibani. Početni vojni pohod prevladao je s velikom efikasnošću. Talibani su uglavnom preživjeli u pakistanskim svetilištima, odakle su uz pomoć nekih pakistanskih vlasti pokrenuli pobunu u Avganistanu.
Ali dok su talibani bježali iz zemlje, izgubili smo strateški fokus. Uvjerili smo se da se na kraju ponovno uspostavljanje terorističkih baza može spriječiti samo pretvaranjem Avganistana u modernu državu sa demokratskim institucijama i vladom koja vlada po ustavu. Takav subjekt ne bi mogao da ima raspored usklađen sa američkim političkim procesima. U 2010. godini, u odgovoru na aktiviranje trupa, upozorio sam na proces koji je toliko dugotrajan i nametljiv da čak i Avganistance koji nijesu džihadisti okrenu protiv čitavog napora.
Jer Avganistan nikada nije bio moderna država. Državnost pretpostavlja osjećaj zajedničke obaveze i centralizovanost vlasti. Avganistanskom tlu, bogatom mnogim elementima, nedostaju ovi. Izgradnja moderne demokratske države u Avganistanu u kojoj se vladini zapisi ravnomjerno vode širom zemlje podrazumijeva vremenski okvir od mnogo godina, čak decenija; ovo presijeca geografsku i etnoreligijsku suštinu zemlje. Upravo je frakcija, nepristupačnost i odsustvo centralne vlasti u Avganistanu učinilo ovu zemlju atraktivnom bazom za terorističke mreže.
Decentralizovanost Avganistana
Iako se poseban avganistanski entitet može povezati sa 18. vijekom, njegovi konstitutivni narodi uvijek su se žestoko opirali centralizaciji. Politička i posebno vojna konsolidacija u Avganistanu odvijala se po etničkim i klanovskim linijama, u osnovi feudalnoj strukturi u kojoj su odlučujući posrednici moći organizatori odbrambenih snaga klana.
Obično u latentnom međusobnom sukobu, ove vojskovođe se ujedinjuju u široke koalicije prvenstveno kada neka spoljna sila – poput britanske vojske koja je napravila invaziju 1839. godine i sovjetskih oružanih snaga koje su okupirale Avganistan 1979. – nastoji da nametne centralizaciju i koherentnost.
I užasno britansko povlačenje iz Kabula 1842. godine, u kojem je samo jedan Evropljanin izbjegao smrt ili zarobljeništvo, i značajno povlačenje Sovjeta iz Avganistana 1989. godine nastali su takvom privremenom mobilizacijom među klanovima. Savremeni argument da avganistanski narod nije voljan da se bori za sebe nije potkrijepljen istorijom. Oni su bili žestoki borci za svoje klanove i za plemensku autonomiju.
Vremenom, rat je poprimio neograničene karakteristike prethodnih kampanja protiv pobune u kojima je podrška domaćih Amerikanaca progresivno slabila. Uništavanje talibanskih baza u suštini je postignuto. Ali izgradnja države u ratom razorenoj zemlji apsorbovala je značajne vojne snage.
Talibani su mogli da budu zadržani, ali ne i eliminisani. A uvođenje nepoznatih oblika vlasti oslabilo je političko opredjeljenje i povećalo već rasprostranjenu korupciju.
Avganistan je tako ponovio prethodne obrasce američkih unutrašnjih kontroverzi. Ono što je sa aspekta borbe protiv pobunjenika definisano kao napredak, sa političog je tretirano kao katastrofa. Ove dvije grupe su imale tendenciju da paralizuju jedna drugu tokom uzastopnih administracija na objema stranama. Primjer je odluka iz 2009. o povezivanju vala trupa u Avganistanu uz istovremenu najavu da će se početi povlačiti za 18 mjeseci.
Kreativna diplomatija
Zanemarena je bila je smislena alternativa koja kombinuje ostvarive ciljeve. Protivpobuna se mogla svesti na obuzdavanje, a ne uništavanje talibana. Političko-diplomatski kurs mogao je da istražiti jedan od posebnih aspekata avganistanske stvarnosti: da se susjedne zemlje, čak i kada su kontradiktorne jedna drugoj, a povremeno i nama, osjećaju duboko ugroženima avganistanskim terorističkim potencijalom.
Da li bi bilo moguće koordinisati neke zajedničke napore protiv pobunjenika? Naravno, Indija, Kina, Rusija i Pakistan često imaju različite interese. Kreativna diplomatija možda je destilisala zajedničke mjere za prevazilaženje terorizma u Avganistanu. Ova strategija je način na koji je Britanija čitav vijek branila kopnene prilaze Indiji na Bliskom istoku bez stalnih baza, ali sa stalnom spremnošću da brani svoje interese, sa ad hoc pristalicama iz tog regiona.
Uvođenje nepoznatih oblika vlasti oslabilo je političko opredjeljenje i povećalo već rasprostranjenu korupciju
Ali ova alternativa nikada nije istražena. Pošto su vodili kampanju protiv rata, predsjednici Donald Tramp i Džo Bajden započeli su mirovne pregovore sa talibanima na čije smo se istrebljenje obavezali i natjerali saveznike da pomognu prije 20 godina. Ovo je sada kulminiralo onim što znači bezuslovno povlačenje Bajdenove administracije iz Amerike.
Opisivanje evolucije ne uklanja neozbiljnost i, prije svega, iznenadnost odluke o povlačenju. Amerika ne može pobjeći od ključne komponente međunarodnog poretka zbog svojih kapaciteta i istorijskih vrijednosti. Povlačenjem se to ne može izbjeći.
Način ograničavanja, prevazilaženja i borbe protiv terorizma za zemlje koje poboljšavaju i podržavaju samopovećavajuću i sve sofisticiraniju tehnologiju ostaće globalni izazov. Tome se moraju oduprijeti nacionalni strateški interesi uz bilo koju međunarodnu strukturu koju možemo stvoriti srazmjernom diplomatijom.
Moramo priznati da u bliskoj budućnosti nije dostupan nikakav dramatičan strateški potez koji bi nadoknadio ovo samonanošenje nazadovanja, na primjer preuzimanjem novih formalnih obaveza u drugim regionima. Američka ishitrenost pojačala bi razočarenje među saveznicima, podstakla protivnike i posijala zabunu među posmatračima.
Bajdenova administracija je još u ranoj fazi. Trebalo bi da ima priliku da razvije i održi sveobuhvatnu strategiju kompatibilnu sa domaćim i međunarodnim potrebama. Demokratije se razvijaju u sukobu frakcija. Svojim pomirenjem postižu veličinu.
* * * * *
Henri Kisindžer je nekadašnji američki državni sekretar i savjetnik za nacionalnu bezbjednost. Tekst je dio serijala "Budućnost američke moći" nedjeljnika Economist.
