Dok Kina, kroz donacije lokalnim samoupravama, univerzitetima, medijima i civilnim sektorom, širi svoj uticaj, Rusija oslanja na meke metode, uključujući religijske i kulturne veze, nastojeći da održi prisustvo i oblikuje narative u regionu. Na panelima 2BS Foruma, na kojima je razgovarano o malicioznom uticajima ovih zemalja, stručnjaci upozoravaju da oba aktera koriste prilagodljive strategije i hibridne pristupe kako bi oblikovali društva i političke procese na Balkanu.
Ana Krstinovska, predsjednica, ESTIMA-e kazala je da ono što Kina radi u regionu i način na koji djeluje posljednjih pet ili deset godina se stalno mijenja, pa možemo opisati kineski pristup kao proces učenja, sa veoma strmom krivom učenja.
“Moram reći prilagođavanja i otpornosti. A zašto to kažem? Zato što je Kina na Zapadnom Balkanu, može se reći, postala manje poželjna nego prije pet ili deset godina. I to moramo priznati, pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, NATO-a i Evropske unije, koji su postali svjesniji ili oprezniji prema kineskim aktivnostima i prenijeli te zabrinutosti na region. Dakle, nije to bila iskonska svijest unutar samog regiona, već je većina vlada ovdjeizdvojila bih Srbiju i možda Republiku Srpsku kao izuzetke,postala manje otvorena za kineske ekonomske projekte, infrastrukturu i investicije”, navela je Krstinovska.
To se, prema njenim riječima, nije prenijelo na niže društvene nivoe, pa je kako kaže, Kina uspjela da iskoristi svoje sposobnosti prilagođavanja kako bi promijenila pristup i usmjerila aktivnosti ka sektorima i segmentima društva koji nijesu pod kontrolom vlada.
“Počela je od lokalnih vlasti, koje u demokratijama, za razliku od Kine, nijesu direktno odgovorne centralnoj vladi. Kina je pristupila lokalnim samoupravama kroz donacije. Tako sa 10.000 eura možete obezbijediti bratimljenje gradova, što uglavnom prolazi ispod radara, a centralne vlade ponekad za to ni ne znaju, objasnila je sagovornica.
Kina je, objašnjava nadalje, počela da se obraća akademskoj zajednici i univerzitetima, koji imaju svoju autonomiju i nijesu uvijek svjesni rizika koje saradnja sa Kinom nosi.
“Pojačala je i rad sa novinarima i medijskim kućama, kooptirajući novinare, utičući kroz medijska partnerstva, pa čak i direktno stavljajući neke od njih na svoj platni spisak. Sada, sa povlačenjem Glasa Amerike i potencijalno Radija Slobodna Evropa, očekujemo još veći talas kineskih pokušaja da pridobiju medijske kuće. Oni sada čak direktno komuniciraju i sa civilnim sektorom, jer Kina do skoro nije bila svjesna uloge civilnog društva u različitim državama, ali sada uči iz prakse ne Rusije, već zapadnih demokratskih društava, koja angažuju civilno društvo za ostvarivanje različitih ciljeva, navela je ona.
Saman Nazari, glavni istraživač, Alliance4Europe i koordinator Mreže za borbu protiv dezinformacija kazao je da je djelovanje Kine više usmjereno na strateško upravljanje i usmjeravanje uticaja u željenom pravcu.
“To je u određenoj mjeri slično tome kako su se, u prošlosti, Rusi oslanjali na određene „svete karte“, koristeći ih za pristup resursima i imovini u inostranstvu”, rekao je Nazari.
Kina, navodi Nazari, već dugo razvija svoj vojni softver, ali ono što je posebno važno jeste kulturni aspekt njenog pristupa.
“Radi se o specifičnom načinu na koji Kinezi oblikuju i koriste informacije. Oni nastoje da identifikuju osobe ili grupe koje su im bliske ili barem nisu protiv njih, i da ih uključe u svoje informacione strukture, pružajući im beneficije, vidljivost, prilike za putovanja, dajući im platformu i mogućnosti koje im donose ugled i uticaj, ali bez direktnog formalnog angažovanja”, kazao je Nazari.
Priča o malicioznom djelovanju i uticajima, nastavljena je i kroz panel “Posvećeni uticaj: Mekana moć Rusije kroz prikrivene metode”.
Kadri Lik, saradnica u Evropskom savjetu za spoljne poslove (ECFR) ocijenila je da Rusija nije uvijek smatrala balkanske zemlje saveznicima u anti-zapadnim politikama.
“Ne mislim da je imala neke velike planove za region. Ona ne dominira republikama koje teži da kontroliše, ali je oduvijek gledala na Balkan kao na zgodne saveznike u anti-zapadnim stavovima i aktivnostima”, rekla je Lik.
Smatra da se stav Rusije nije mnogo promijenio.
“Tako je bilo još dok je Rusija sama prolazila kroz tranziciju. Sjećam se razgovora u Moskvi sredinom devedesetih sa prilično uticajnim ljudima koji su govorili za Slobodana Miloševića: „Možda nam nije simpatičan, ali nam je strateški saveznik.“ Nisam to tada razumjela, jer je u to vrijeme sama Rusija, u svojoj unutrašnjoj i spoljnoj politici, težila da se pridruži Zapadu, promovišući ljudska prava, demokratiju, itd., a ipak su ga tretirali kao nekoga kome treba pružiti podršku, iako je zastupao potpuno suprotan kurs”,navela je sagovornica.
Naravno, kako su se odnosi Rusije sa Zapadom pogoršavali, kaže Lik, Rusija je nastojala da iskoristi priliku da se približi anti-zapadnim akterima.
“Možemo raspravljati o tome koliko su ove aktivnosti zaista rezultat Kremljinske politike. Mislim da smo često vidjeli i improvizaciju, ljude koji djeluju na svoju ruku, na primjer, određene akcije ovdje. To se, zapravo, uvijek dešavalo. Sada, kada je konfrontacija Rusije sa SAD-om egzistencijalna, možemo samo raspravljati o tome šta dalje”, navela je Lik.
Miroslav Sazdovski, viši analitičar, Hybrid CoE kazao je da se region Zapadnog Balkana koristi kao plodno tlo za njegovanje određenih narativa i subjektivnosti koje Rusija propagira. Kazao je da su aktivnosti, kao što su postavljanje svinjskih glava ispred džamija ili ispisivanje antimuslimanskih poruka na zidovima, dio širegpoznatog hibridnog djelovanja.
“Mora se reći da to zapravo ne stvara ništa novo, poput nekih opštih politika. Oni uzmu neku zapadnu strategiju, politiku ili aktivnost, prilagode je, stave u određeni okvir i onda kreiraju svoju, sličnu verziju. To rade od samog početka, uzmu nešto, izmijene ga i prilagode svojim ciljevima, i urade sve što je potrebno da bi služili svojim interesima. To je obrazac koji koriste za ove svrhe. Zato, kada govorimo o mekoj moći moramo imati na umu da ruske aktivnosti meke moći nisu iste kao one na koje smo navikli na Zapadu, ocijenio je Sazdovski.
On je podsjetio da je Rusija još 2009. priznala Rusku pravoslavnu crkvu kao „čuvara“ ruskog naroda.
“Ova veza zapravo je popunjavala jaz između vrijednosti koje je Rusija izgubila nakon raspada Sovjetskog Saveza i potrebe da se povrati osjećaj velike, ozbiljne države sa sopstvenim kulturnim i ideološkim prostorom. Ruska crkva je došla kao izvor ideologije i „duhovnosti“ da pruži vrijednosti onome što je režim nastojao da održi i promoviše”, pojasnio je on.
Kada govorimo o Balkanu, prema njegovim riječima, postoji jedna očigledna paralela.
“Nakon raspada Jugoslavije, Srbija je izgubila moć da nameće svoje politike unutar prostora u kojem je ranije imala dominantan uticaj. Ta dva elementa, potreba za obnovom uticaja i ideološko-duhovna podrška crkve, stvorila su čvrstu vezu između mehanizama kojima te zemlje ostvaruju svoje ciljeve”, rekao je Sazdovski.
On je pojasnio i da jeRusija uspostavila partnerstvo sa Srpskom pravoslavnom crkvom i to nametnula kao politiku, jer im je, naravno, teže da direktno djeluju u regionu.
“Naravno, oni to čine u određenoj mjeri, ali manji dio aktivnosti je direktan ruski, dok je glavni kanal djelovanja upravo partnerstvo sa pravoslavnim crkvama u regionu, koje služe kao posrednici u sprovođenju politike na regionalnom nivou. Ali iskreno, to se ne ograničava samo na crkvu, već se odnosi i na druge vrste institucionalnih struktura koje pomažu u širenju takvih politika, naveo je Sazdovski, zaključujući da je sve to kreiralo jasnu vezu između “ruskog mira” i “srpskog sveta”.
