Djela velikog crnogorskog umjetnika Miodraga Dada Đurića postigla su izuzetne rezultate na aukciji koja je nedavno održana u Parizu u organizaciji aukcijske kuće „Sotbi“. Riječ je o radovima na papiru različitih formata (nastala od 1954. do 1976. godine) koja potiču iz kolekcije prvog Dadovog umjetničkog galeriste - Danijela Kordijea.
0Prodaja radova potvrđuje Đurićevu umjetničku vrijednost i trajni uticaj na evropsku i svjetsku umjetničku scenu. Ovi uspjesi dodatno potvrđuju njegov status kao umjetnika čija djela nadilaze vremenske i prostorne granice i privlače kolekcionare širom svijeta.
„Sotbi“, koji je već održao dvije ključne aukcije 2018. i 2021. posvećene kolekciji Danijela Kordijea, upravo je postavio novi rekord za grafičko djelo – Dadov rad prodat je za 114.300 eura. Sedamnaest djela prodato je po cijenama od pet cifara (iznad 10.000 eura), što je značajno ako uzmemo u obzir da su među njima bila i djela vrlo malih formata, poput „Bez naslova“, 1958.
Veza Dada Đurića sa Crnom Gorom bila je duboka i trajna. Iako je najveći dio života i karijere proveo u Francuskoj, gdje je izgradio međunarodni ugled, Dado je iz crnogorskog pejzaža i istorijskog nasljeđa crpio trajnu inspiraciju. Posebnu simboličku težinu ima činjenica da je za svoje posljednje počivalište izabrao Košćele, potvrđujući time neraskidivu ličnu i duhovnu vezu sa zavičajem. Ipak, odnos Crne Gore prema Dadu i njegovom nasljeđu često se doživljava kao nedovoljno sistematičan i nedovoljno ambiciozan u međunarodnom kontekstu. Uprkos povremenim izložbama, inicijativama i medijskoj pažnji, njegovo djelo još nije u potpunosti integrisano u institucionalne i strateške kulturne tokove države na način koji bi odgovarao njegovom evropskom i svjetskom značaju. Paradoksalno, dok međunarodne institucije i aukcijske kuće potvrđuju njegovu umjetničku vrijednost, u Crnoj Gori se tek nazire potreba za dugoročnim, promišljenim pristupom očuvanju i predstavljanju Dadovog opusa kao dijela nacionalnog kulturnog identiteta.
Na potrebu ozbiljnijeg i dugoročnijeg odnosa Crne Gore prema nasljeđu Miodraga Dada Đurića ukazala je i njegova kćerka Amarante Zidon, koja je u intervjuu za Pobjedu istakla da je Crna Gora bila u samom srcu identiteta i stvaralaštva Dada Đurića, ali da njegova domovina još nije u potpunosti sistematski valorizovala i međunarodno afirmisala njegovo umjetničko nasljeđe.
Kako doživljavate činjenicu da djela Vašeg oca danas dostižu rekordne cijene na aukcijama „Sotbiju“, posebno u segmentu radova na papiru?
ZIDON: Ova aukcija je istorijska u smislu da je bila prva monografska, sa djelima izuzetnog kvaliteta, većina njih nepoznata široj javnosti. Još je značajnije što nijedan drugi umjetnik iz bivše Jugoslavije nikada nije postigao ovako nešto.
To je nesumnjivo posveta Dadu i potvrđuje njegov značaj ne samo na tržištu umjetnosti, već i u umjetničkoj istoriji druge polovine 20. vijeka. On definitivno spada među najveće nekonformiste u istoriji umjetnosti, kako je to ocijenila umjetnička kritičarka Ketrin Milet.
Da li Vas iznenađuje brzina i intenzitet rastućeg interesovanja za Dadove crteže, koji su dugo bili u sjenci njegovih slika?
ZIDON: Uopšte ne. Moj otac je bio izuzetan crtač, uporediv sa jednim od svojih učitelja - Albrehtom Direrom. Ova zbirka djela je živi dokaz njegovog gotovo neuporedivog talenta i fascinantne virtuoznosti - što ga nije spriječilo da bude vrlo obazriv u vezi sa tim.
Vjerujete li da ova aukcija konačno uspostavlja punu tržišnu i istorijsku važnost Dadovih radova na papiru?
ZIDON: Da. I sigurno je tek početak, jer očekujem dalji rast cijena u budućnosti. Kao što sam rekla, ovo je ključna aukcija, sa rekordom postignutim za „Bez naslova“ (1962, lot 6), što pruža Dadovom djelu veliko priznanje, u potpuno prirodnom procesu: nema nikakvih trikova, galerija nije uticala - rejting umjetnika je potpuno prirodan i odražava veliko oduševljenje kolekcionara ne samo u Crnoj Gori i Srbiji, već i u Francuskoj i drugim evropskim zemljama. Još je zadovoljavajuće što se ovo dešava u globalnom kontekstu umjetničkog tržišta koje nije povoljno u ovim vremenima velike međunarodne nestabilnosti. U slučaju Dada, smatram da tržišna potvrda prati i preispitivanje njegovog mjesta u istoriji umjetnosti - upravo ono što je Ketrin Milet predvidjela u dokumentarcu RTCG „Métissages“ iz 2011. godine.
Danijel Kordije (1920–2020) bio je heroj francuskog otpora, bivši sekretar Žana Mulena, koji je odlučio da otvori galeriju u Parizu 1956. godine. Upoznao je Dada 1958. zahvaljujući Žanu Dubafeu u štampariji Žerara Patrisa u Parizu. U kojoj mjeri je porijeklo iz kolekcije Kordijea doprinijelo velikom interesovanju kolekcionara?
ZIDON: Porijeklo je zaista presudno, jer je ova zbirka djela i živi dokaz intenzivnog (i ponekad burnog) odnosa između mog oca i njegovog prvog galeriste, bez kojeg Dado ne bi imao karijeru kakvu je imao u Francuskoj. Štaviše, ova djela (osim tri) bila su van pogleda javnosti pola vijeka, što dodatno povećava interes kolekcionara.
Da li su djela na papiru za Dada bila eksperiment ili ravnopravan dio njegove umjetničke ekspresije?
ZIDON: Mislim da ova zbirka - neka djela su nastala u Beogradu, poput izuzetne i rijetke studije za „Audition“ (1954) - savršeno prikazuje virtuoznost mog oca, koji je crtao još od malih nogu, što je njegova majka Vjera veoma rano primijetila. Zbirka je takođe izuzetna po raznovrsnosti stilova - od grotesknog prikaza u studiji za „Penelopu“ (1955, lot 13), do kolorističke atmosfere prvih djela nastalih u Parizu ili Kurcel-le-Zi (Vexin, francuska provincija, npr. lot 14) ili pointilističkog pristupa u „Bez naslova“ (1962) ili naturalističkog u „Seaweed“ (oko 1962), da ne spominjemo maštovitu i detaljnu liniju u djelima iz 1964. i 1965. kao što su „Hérouval“ (lot 26 ili 27). Nije slučajno što su crteži iz beogradskog perioda fascinirali Henrija Mura, kada je otkrio Dadovo djelo u proljeće 1955. tokom boravka u Jugoslaviji. Već u dvadesetim godinama, moj otac je pronašao svoj jedinstveni stil, što je izuzetno.
Da li rezultati aukcije mogu uticati na institucionalni prijem njegovog rada - muzejske izložbe, retrospektive i nova istraživanja?
ZIDON: Sigurno. To je ključna aukcija koja će obnoviti percepciju Dadovih djela ne samo među kolekcionarima, već i među institucijama. U tom smislu, povratne informacije Alfreda Pakmona, počasnog direktora Muzeja moderne umjetnosti (Centre Pompidou) i Izabele Monod-Fonten, bivše zamjenice direktora, bile su vrlo pozitivne, što je ohrabrujući znak. Sljedećeg proljeća 2027. biće već važna izložba djela iz kolekcije Centre Pompidou u MRAC-u u Sérignanu, „Dadographies“ i dobila sam zadatak da napišem esej o Orpellières za katalog koji će pratiti izložbu. Biće prikazane sve slike osim jedne, kao i set od 20 crteža, što je značajno.
Kao kćerka, kako se osjećate kada posmatrate ovakvo interesovanje i vrednovanje Dadovog rada nakon njegove smrti?
ZIDON: Veoma sam dirnuta. Ono što me najviše pogađa jeste činjenica da je moj otac bio potpuno svjestan vremenskog faktora. Mislim, on je savršeno znao da priznanje njegovog rada zahtijeva vrijeme, kao što je objasnio u intervjuu za Monitor u septembru 1996: „Kvalitet slikarstva se prepoznaje poslije 10, 30, 40, 50 godina. Treba prašina da padne na slike da se vidi kvalitet. Treba razmak. Kao kad vidiš Skadarsko jezero. Kad se kupaš u tom jezeru, normalno, ne vidiš ga. A kad se popneš na Košćele, tek onda se vidi. Takvo je slikarstvo, takve su i knjige“.
Dakle… vrijeme je presudno. To je veoma tačno u slučaju Dada. Postoji proces prirodne selekcije u istoriji umjetnosti; neki „zvjezdani“ umjetnici iz prošlosti, čak i neki savremenici mog oca, danas su potpuno zaboravljeni. Suprotno tome, Dadova publika i dalje raste, što pokazuje istorijska aukcija. Prijem njegovog rada se nesumnjivo mijenja. U tom smislu, bilo je važno pratiti aukciju katalogom i ostaviti zapis. Pisanje tekstova za katalog bilo je inspirativno i uzbudljivo iskustvo za mene i zahvalna sam „Sotbiju“, posebno Polin Holcman, direktorki prodaje, na povjerenju - čini se da je katalog dobro primljen. Smatrala sam vrlo važnim da se podsjeti na susret mog oca sa Danijelom Kordijeom, koji je bio presudan za početak njegove karijere u Francuskoj. Moram dodati da je cio tim ,,Sotbija“ učinio sve da aukcija bude uspješna, na primjer proširivanjem prostora za izložbu, što nam je omogućilo da pokažemo cijelu zbirku (planirano je bilo samo 30 djela). Povratne informacije su bile izuzetno pozitivne - čak je objavljen i članak u francuskom magazinu „Point de vue“. Generalno, imam osjećaj da Dadova djela nijesu vezana za vrijeme i da govore svim generacijama i kulturama. Posljednji put sam bila u ,,Sotbiju“ 12. februara i upoznala mladog indijskog studenta sa Nacionalne francuske akademije likovnih umjetnosti iz Mumbaja, koji je bio potpuno fasciniran kvalitetom Dadovih radova. Moj otac, koji je jednom posjetio Indiju u Kalkuti - nezaboravno putovanje koje ga je inspirisalo da stvori seriju djela, uglavnom na papiru - sigurno bi volio ovakve entuzijaste.
Kako danas vidite pristup Crne Gore umjetničkom nasljeđu Dada Đurića?
ZIDON: Mislim da još mnogo toga treba uraditi. Nadam se da će Crna Gora u budućnosti imati manje lokalni, a više međunarodni pristup, jer smatram da je veoma važno da umjetnički zaljubljenici iz cijelog svijeta imaju pristup Dadovim djelima. Nijedan drugi umjetnik iz bivše Jugoslavije nije imao čast da se njegova djela nađu na prestižnoj međunarodnoj aukciji poput „Sotbijeve“, pa bih rekla da Crna Gora treba da bude potpuno svjesna nacionalnog i međunarodnog značaja takvog dostignuća. Nadam se da ću imati plodonosniju i uzajamno poštovanu saradnju sa institucijama u tom smislu.
Što se tiče crnogorskih medija, osjećam se blagosloveno što sam 2011. upoznala Sanju Blečić i Snežanu Nikčević na RTCG. Koliko mogu, trudim se da im obezbijedim pristup pravim sagovornicima i da im pružim video-arhive koje je napravio moj suprug Paskal. Uvjerena sam da su njihovi filmovi vrlo važni i doprinose boljem razumijevanju originalnog i jedinstvenog umjetničkog pristupa mog oca - sa izuzetnim svjedočanstvima, poput onih Daniela Kordijea, Ketrin Milet, umjetnika Erróa ili Lorana Le Bona, predsjednika Centra „Pompidu“, koji je oduvijek pokazivao interesovanje za Dadovo djelo od 2007. kada sam ga dovela u atelje mog oca u Hérouvalu. Ovi dokumentarci su izuzetno dobro napisani i režirani, a Francuzi ih zaista cijene. „Métissages“ (2011) je, na primjer, prikazan u Musée des beaux arts u gradu Pau tokom izložbe „Dado de l’intime au mythe“, 2018. godine. Radujem se novom dokumentarcu o Dadovoj skulpturi i dokumentarcu o aukciji u „Sotbiju“.
Smatrate li da je Dadovo djelo dovoljno prisutno i adekvatno valorizovano u Crnoj Gori?
ZIDON: Nemam osjećaj da je Dadovo djelo u Crnoj Gori dostiglo svoj puni domet vidljivosti u ovom trenutku, čak ni nakon važne izložbe „Anđeli Crne Gore“ prošle godine u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti u Podgorici, zasnovane na kolekciji Novice Jovovića. Srećom, postoje i neke privatne inicijative koje djeluju obećavajuće, poput one Novice Jovovića sa gradom Podgoricom. Nadamo se da će ovaj lijep projekat biti realizovan u najboljim uslovima i omogućiti crnogorskoj publici, kao i međunarodnim posjetiocima, da uživaju u raznovrsnosti i kvalitetu ove vrlo važne kolekcije.
Postoji li interesovanje ili inicijativa crnogorskih institucija da otkupe ili izlože Dadova djela, posebno imajući u vidu trenutne aukcijske rekorde?
ZIDON: Koliko ja znam - ne. Nadam se da hoće. Bilo bi sjajno.
Koliko smatrate važnim da Crna Gora sistematski čuva i prezentuje Dadovo umjetničko nasljeđe kao dio svog kulturnog identiteta?
ZIDON: Crna Gora je u samom srcu Dadovog identiteta i kreativnosti. On je doslovno ugradio rodni pejzaž u svoja djela u prvim godinama boravka u Francuskoj, od 1956. godine, što pokazuju slike iz mineralnog perioda (krajem 50-ih). Čak i u jednom od svojih remekdjela, „Velika farma. Hommage à Bernard Réquichot“ (1962-1963), u zbirkama Centra „Pompidu“, predstavlja Sahat-kulu iz osmanskog perioda. U tom smislu, Košćele, mjesto koje je izabrao za svoje posljednje počivalište, takođe ima veliko značenje. Želim da vlasti više vode računa o njegovom očuvanju!
