Uzvaničnom tvitu od 10. marta ove godine, Ambasada SAD u Crnoj Gori je izrazila veliku zabrinutost povodom dugotrajnih napora da se kreira nova, ili rekonstruiše vlada kojoj je ranije izglasano nepovjerenje u parlamentu. Diplomatski predstavnici ove velike sile su takođe upozorili da trenutna politička kriza može biti okončana jedino - zakazivanjem ranih parlamentarnih izbora.
Ovo upozorenje je nedvosmisleno adresirano Demokratskom frontu i njegovim političkim ovisnicima i satelitima, s posebnim naglaskom na Uru, ali i opozicionom DPS-u čiji je predsjednik nedavno rekao da on ne bi žurio s raspuštanjem Skupštine.
Optimisti bi rekli da su ovo legitimna i korisna upozorenja koja odražavaju zabrinutost naših međunarodnih partnera. Pesimisti bi upozorili da ne smijemo zaboraviti da je onaj poslovični Đavo u detaljima.
Bez obzira s kojeg visa ,,Koma plava“ mi gledali na pomenuto saopštenje na Tviteru Ambasade SAD, analiza motiva i efekata ovog, kao i mnogih ranijih javnih obraćanja diplomatskih predstavnika velikih sila, podrazumijeva obavezni ulazak u politička ,,sitna crevca“, kako vole da kažu naši sjeverni susjedi.
Ovom prilikom ću se kratko osvrnuti na dvije tačke koje mi se čine važnim.
KAKO SE PRAVILNO PIŠE „RUŠENJE TEMELJA“
Prva je terminologija.
Stanje u Crnoj Gori je okarakterisano terminom ,,impasse“, kojim se često opisuju nealarmantani nivoi zaustavljenih partijskih i političkih pregovora ili spori napredak u rješavanju određene problematične političke situacije. Uz uvažavanje potrebe za diplomatskim rječnikom u ovoj komunikaciji, važno je ukazati na neadekvatnost korišćene terminologije.
Kriza u Crnoj Gori je duboka, sistemska i veoma kompleksna. Pitanje je zašto dizajnirano dekonstruisanje države, potpuno obesmišljavanje njenog slabašnog ekonomskog poretka i finansijskog sistema od strane trenutne vlasti, kao i kadra DF raspoređenog ,,po dubini“, ne zavrjeđuje preciznije opise poput ,,sistemska kriza“, ,,strukturno urušavanje“, ili čak i ,,ideološki motivisano rušenje temelja države“?
Da li su i diplomatski predstavnici velikih sila zaista toliko ,,relaksirani“ da krizu u Crnoj Gori vide samo kao prepreku koja se može preskočiti uz malo reformatorske kondicije i političke dobre volje, a ne kao egzistencijalnu prijetnu suverenoj državi koja stremi članstvu u EU? Podsjetio bih sve donosioce odluka da je preduslov uspješnog rješavanja duboke krize koja je u pitanje dovela održivost i smisao suverene prozapadne Crne Gore da se stvari nazovu pravim imenom.
ULOGA VELIKIH SILA U CRNOGORSKOJ KRIZI
Druga tačka je ona koju politički Zapad stalno i entuzijastično marginalizuje: kontekst u kojem se razbuktala ova sistemska kriza u Crnoj Gori i uloga velikih sila u tom političko-finansijsko-vjerskom i geostrateškom zamešateljstvu. Njihovi diplomatski predstavnici i politički izaslanici su zaboravili izreku ,,rodilo se, valja ga ljuljati“ i ponašaju se kao da nemaju baš nikakav udio u očinstvu savremenog političkog kvazimoda u Crnoj Gori. Činjenica je da je to očinstvo o kojem politički Zapad mudro ćuti vidljivo golim oko i lako dokazivo.
U našoj malenoj Wakandi na Jadranu, američki emisari i njihove zapadnovropske kolege su tokom posljednje decenije uradili sve što je bilo u njihovoj moći da potvrde promašenost i pogubne efekte hladnoratovskog spoljnopolitičkog diskursa liberalnih demokratija: Stabilitokratija, po svaku cijenu!
Kada sam prije više godina kreirao taj termin za potrebe akademskog teksta o nekim prošlim vremenima, nijesam slutio da ću biti primoran da ga koristim za
opis savremenog pristupa velikih sila Crnoj Gori, Balkanu, i šire. Takođe, nijesam ni sanjao da će današnji regionalni stabilitokrata biti nekadašnji Šešeljev pomoćnik koji je iza skupštinske govornice prijetio ubistvom 100 Muslimana za jednog Srbina. Da, Aleksandar Vučić.
Višegodišnja upozorenja o pogubnosti i neokolonijalnoj prirodi ovog modela spoljne politike Zapada su bila uzaludna, a domaće i međunarodne diplomatske i političke uši su bile gluve. One su još uvijek gluve na ista upozorenja, jer nemaju snage da se suoče sa svojim prošlim greškama.
Umjesto te samospoznaje, diplomate velikih sila se danas predstavljaju kao zabrinuta legalistička nevinašca koja nijesu imala nikakvog udjela u kreiranju kleronacionalističkog kvazimoda u Crnoj Gori. Danas se te iste začepljene uši žale i upozoravaju građane Crne Gore na opasnost od monstruma zato što on doziva svoje istinske i iskonske vjerske i ideološke roditelje na Crvenom trgu i u Lavri Aleksandra Nevskog, a ne na Aveniji Pensilvanija.
„SNAGA“ NAKNADNE PAMETI
Knjige nas uče da u životu naknadna pamet ima veliku upotrebnu vrijednost. Ona pokazuje obim naših mentalnih kapaciteta, spremnost da se suočimo sa sopstvenom nesavršenošću i učimo na ranijim greškama. Naknadna pamet projektuje i obećanje da ćemo se truditi da postanemo bolji. Konačno, naknadna pamet predstavlja i znak društvene odgovornosti za učinjeno ili izrečeno, kao i brige za zajednicu kojoj je ranijom greškom napravljena šteta.
Na našu nesreću, istorija zapadne i američke stabilitokratije, prakse ucjenjivanja i iskorištavanja malih naroda i država se na našem prostoru ponavlja i kao farsa, i kao tragedija.
Kada se crnogorskoj javnosti i ovdašnjoj političkoj klasi pošalje Tviter-upozorenje koje potpuno zanemaruje širi kontekst i ne obraća pažnju na važan elemenat zapadnog saučesništva u kreiranju poblema, svi pomenuti korisni elementi ,,naknadne pameti“ nedostaju, a samo upozorenja zvuči farsično. Njime se, de facto, stavlja do znanja malim državama, kakva je Crna Gora, da su one samo i jedino politički kusur u značajnijoj trgovini na međunarodnoj berzi geostrateških interesa.
Žmurenje političkog Zapada na rastakanje temeljnih elemenata na koje se oslanja suverena država Crna Gora, kanibalizacija njenog političkog, socijalnog, kulturnog i obrazovnog prostora, dizajnirano ekonomsko satiranje praćeno dizajniranom klerikalizacijom tobožnje sekularne države su elementi koji našu istoriju ponavljaju kao tragediju.
IMA LI SLONA U SOBI?
Politički Zapad i njegovi lokalni kvazi-reformatorski favoriti sada ne primjećuju onog poslovičnog slona u prodavnici stakla, jer je slon njihova kreacija i vlasništvo.
Stakleni inventar države će se prosuti i pretvoriti u svojevrsni inventar tuge nekada zaista suverene i nezavisne države. Ono što je doskora bila zajednička multikulturna i relativno stabilna kuća će postati zona zamrznutog konflikta i mini-ispostava srpskog kleronacionalizma i ruskih neokolonijalnih aspiracija.
Ovim će se zadovoljiti apetiti Aleksandra Vučića, ali i zadržati formalna i prazna argumentacija da suverena i nezavisna Crna Gora i dalje postoji. Bezbjednosni izazov za politički Zapad leži u činjenici da se Crna Gora - kandidat za EU članstvo i član NATO saveza – može lako pretvori u ideološku i političku verziju autoritarne Mađarske na Jadranu. Bojim se da su sva upozorenja, poput ovog najnovijeg iz Ambasade SAD, uzaludna jer su dosta davno njeni branioci demokratije podigli svoje zdravice na pogrešnoj ,,kneževoj večeri“ i stali uz bok hegemonu koji će završiti svoj zidarski rad na novoj srpskoj Sparti, sviđalo se to političkom Zapadu ili ne.
