Pučka fešta da se izduši, da novo ljeto očišćeni dočekamo, da u karnevalskoj vatri izgori sve loše što je pratilo pasanu godinu u gradu i okolo njega.
Ove godine nema karnevalskoga bulikana po pjacama i pjacetama. Beštija korona, nam je zapatala grad i nosi ljude.
Pusti duh vedrih Kotorana jači je od Covida.
Karnevalski virus ni u ovo vrijeme tuge i bola ne zaobilazi bokeške famelje u kojima se čuje krik maškara, da odjekne iz Kotora do na kraj svijeta, za zdravlje, za ljubav i veselje tako nam potrebno.
Prije par noći, samo što su se upalili ferali, a prije koprifoga u gradu, sa dugim zvonom na vratima doma mog, stigle su maškare. Kao nekad.
Po užanci staroj, da abrumom zamiriše vrijeme o krnevala. Stigle su u tri generacije, jedne od zadnjih famelja kotorskih, koja žive ovu tradiciju. Gašleri, baba, mati i šćer pod starinskom maskom.
Konačno pjesma i veselje, sa ove tri gracije obučene u crveno crne vešte i iste takve maske preko lica, ali one šivene, sa malim koltrinama našivenim na krinke za oči, da ih niko ne pozna, do samo po motu.
U rukama košara za naranču, bombon ili što slatko, što se našlo doma, nekad i jaje, a u rukama praporci zvona koja su protresla mir moga doma i filmskom trakom vratili slike moga Špireta sa škonfijom i gvantama, u maminu spavaćicu, rozu lizezu i babine crne take o velura. Isti čas pronašla sam zlatnu krinku sa fjokom u škafetin od staroga komoa i pridružila se iznenadnim, a tako dragim gostima.
Učinjele smo đir duž kamare uz onu staru: “maškare ća mogu maškare”, a mogu, vjerujte, više nego mnogi bez maske, ozbiljni i učeni.
Tanto in tanto, Gašlerice su i ovoga stađuna od muke i jada što nas je zadesio od korone, krenule u dvije, tri fetive bokeške kuće, da učine abrum za najdjelotvorniji lijek koji se zove smijeh.
Iz moje kuće pasale su do Tuta, Bukija, u dvije šinjore Dubrovkinje, pa Špiljarice i šjor Borisa. Bila je to noć za sjećanje, sve sa iskrom najljepše želje da se ne zaboravi i da tradicija živi.
Tempi pasati i Abrumi
Ne mogu, a da ne pomenem kotorsko abrumavanje pred maskenbale u Dojmija i famozni kotorski krnevao.
Šterike iza škura senjavale su da su maškare dobrodošle tako da se batidur na vratima o portuna oglašavao ka pane mrak. Kao kad gledate stari film koji prikazuje Veneciju i maškare razigrane po kaletama, tako i kotorskim kaletama, preko pjaca odjekuje smijeh i pjesma. A kad se vrata od portuna otvore, svi muče svi su cito. Neizvijesnost je na vrhuncu, oćeli nas poznat, oće li nam u boršu stavit koju naranču ili će nas zalit vodom ili još gore pišurom. Sve je to bio život kotorskih maškara, pa i pišura je bila neizbježna, nekad iz samoga škerca, a nekad jer je bilo i onih koji do podna mrze sebe a od podna cio svijet. Grinje o ljudi. Takvima, dešpet kotorskih maškara nije davao mira. Pokucaj pa bjež iza kantuna, gledaj i smij se koliko ovaj brontulja, beštima, kalaje Boga i kastigaje, sjeća se Dolores za ovaj bokun razgovora u doba krnevala.
Maškare su važan momenat svakoga ko se rodi primoru… zborim o našem moru, Jadranskome, gdje je stoljetna tradicija maškarat se, činjet lude šeste i na kraj, po kotorskome starome običaju na Maceo užgat krnevala koji je, jado, kriv za sve ružno što se dogodilo te godine u Kotor, priča Dolores Fabijan-Gašler. Ne da nije kriv, kukavac, ali neko mora fasovat, pa bolje da fasuje on nego da se liberaj Bože, ko drugi okrivi za fošu što kulja po gradu, male plate, što nema letrike ni vode, et ćetera. Tako vam je u „malome mistu“, sve se zna ko što čini, ko je kome kalumao, ko je koga prešegao, ali….cito, bolje ti je.
Karampana
Kad se krnevao na Maceo užga sve grube stvari se zaborave. Treba se nać tamo, i nađeš li se, uzdignuće na pjedastal kotorskoga života ti je zagarantovano. Postaješ VIP od Kotora, što će reć, postaješ onaj o kojem se ćakula ali i koji ne propušta momenat za reć kakvu dobru botunadu ili učinjet kakvi škerac. A to sve ide u fojeve “Karampane” humorističko satiričnog lista, koja znači zrcalo naravi Bokeškijeh.
Ko nije za Karampanu nije ni za živjet. Ko nije za maškare nije za živjet.
Kotorani su nekad jedva čekali da pasa Božić, Nova godina, pa opet Božić i onda tutti tranquilli počinjali su šit, strasno i sa malo nostalđije, priča mi Dolores.
Ma ke, vazda u ultime. Lancuni su fasovali svake godine, stare vešte, veštiti prekrojavali su se…. nažontavalo se, činjele se pjete, merlo đe đe….laštika se umećala, creve su se piturale, klobuci fudravali, koleti inkolavali…..sa šufita doremućavali stari gvanti, kolane, mudante… Tineo je bio ko kakva mala fabrika… altroke Jadran Perast… Vazda je neko komandovao, dodaj nožice, ingvazdaj, priši šuštine, pasaj ovo jednom pod makinu. A makina, stara Singerica, sve je slušala… koltrine su se pretvarale u najljepše vešte, postava davala sjaj cijeloj monturi, karton ili spužva davali čvrstinu robi da ne lambata,i na kraj, na ruke šuštine, fijok i rekam ako treba, laštika za oko pasa, štras inkolavao da nebi pasao kad se prva polka zabala. Bili su to pravi meštri o maškara a sav taj konfužjon pratila je pjesma, kantalo se, balalo, vinom zalivalo, slušale su se ploče sa najmodernijim hitovima, ali i stari gramofon sa trumbetom je znao obrćat sve dok ne pukne korda. I fišćalo se i zborilo: I ovo ide u Karampanu i za ovo ću te ofabrikat. Nećeš lišo pasat.
Ako bi kojim slučajem ko zakucao na vrata, u prekrst bi se sve stavilo na mjesto, jer, bome, niko nije smio znat da se tu šije, bio je veliki gušt pravit se lud a znati da ovaj koji je došo zna da ste do prije menut nešto činjeli. Bili su to momenti vrijedniji od svakog maškaranog bala i krnevala kotorskoga. Te ure sparićavanja za maškare trajale su danima, noćima, i niko nikad nije tamo nekome reko u što će se maškarat. Bila je to tajna bolje čuvana od onih koje je Gospa Fatimska rekla.
To je bio gušt, znam da ćeš se maškarat ali do zadnjega momenta ne znam u što… možda ni potla maskenbala ne budeš siguran ko je bila ona maškara što te cijelu noć zadijevala, dizala na bale ili ti opalila škopacun od kojeg ti se zamantralo ali zbog kojeg se niko nije smio ofendit, jer maškara je bila zakon u taj stađun. Mogo si sa maškarom i u škuribandu pasat, ako joj je bio gušt. Sad, da te maškara štipne ili ne daj Bože da ti da škopacun, nebi skapulala, ne samo da bi se taj škopacun vratio nego bi se pretvorio u takav kacot da joj više nebi padalo na pamet da koga takne ni da se više ikad maškara.
Tombola i meštar Toni Gašler
Dojmi balovi se i dan danas prepričavaju. Iz tih priča saznajemo da je u sali kultne kafane “Dojmi” bilo urnebesno veselo sa maškarama, dobrom muzikom i nagradama koje nikada nisu bile iznad same zabave. Fjord, URC….imali su takođe svoju draž, u cugu mi priča Dolores, bez pauze dok nam se ladi kafa.
Opet vraća one prave domaće šnajderaje u doba maškarada, ređajući žive slike. Po nekoliko makina koje rade skoro pa usklađenim ritmom, nožice koje sjeku robu.Dešavalo se da se u svoj toj euforiji i tapići iskroje, gaće budu preduboke,jaketuni sapeti, rukavi različite dužine. Ma, bilo je tu svega. Na prvom mjestu maškare pa onda nagrade. Izgleda da su nagrade prevladale i druženje i maškare.
Danas sve manje kostima ispod singerice, dodajem. Sve ima da se kupi gotovo i skupo, altroke venecijanske maske sa peruškama, za prestiž, svjetlucavo i birano, ali bez šuga. Komercijala, opet ću ja, koja je ugasila one male slatke tajne i čaroliju kotorskoga duha.
Tanto in tanto, maškara po kućama više nema kad je stađun. Sad je to postalo opet popularno, ali ne kad i kako Bog zapovijeda, vengo Noć vještica iliti noć uoči Svih Svetih, po novoj modi, ijetko se nadovezuje Dolores.
U krvi i genu Gašlera ostala je maškarada pa im i danas basta zadržat tradiciju. Maškarat se može svako, ali bit kotorska maškara koja će se na svoj konat nasmijat i učinjet koji škerac već se na prste može samo izbrojat, jasna je Dolores, gospodske dubrovačke krvi po ocu i dalmatinske, Vele Lučke po materi.
A kad Kapo o krnevala učini senj da počinje krnevao, taj senj treba prepoznat, treba skupiti curmu i pasat ća i u stađun od mačaka predati grad na upravu maškarama.
Mogu li Gašleri završiti priču, a da ne spomenu oriđinala svoga plemena i svoga grada, meštra Tona Gašlera.Njegova glavna scena bila je Pjaca od rive, odakle je u maškarane dane kotorske,vodio popularnu karnevalsku tombolu, a za svaki izvučeni broj imao svoju rolu i parletinu. Nema više šjor Tona, nema više stare tombole, ali ima Gašlera u đir, baš kao pasane godine kada su ne slučajno upravo oni sa prijateljima učinjeli đir glavnim gradskim putem.
“Sve ptičice iz gore spustile se na more”, pjevali su u sjaju karnevalske vatre s Macela, te neđelje s kraja maškaranoga februara, ne znajući da će baš oni biti i zadnji krik veselih maškara prije korone.
Dabogda izgorela kao krnevao, da nam više nikada ne zapata ni grad ni žbatulu, poručila je Dolores na kraju ovog susreta s dram sjete u kantun oka.
