Do uvida iz naslova, redovno dolaze izdajnici svoje otadžbine, ma koliko njihova izdaja bila velika i ponizna i korisna za one za čiji račun je izvedena. Jer, svak zna da je izdajnik, kad je već izdao svoga vladara, narod i otadžbinu, spreman u svakom momentu izdati i mentora i pokrovitelja izdaje čim mu se ukaže prilika. Zato mentori iz razloga sigurnosti, a vjerovatno i gađenja i prezira prema izdajnicima, brutalno završe tu sagu.
Nakon bitke kod Gaugamele kada je praktično palo Persijsko carstvo Aleksandar Makedonski je ušao u Vavilon i Persepolis i proglasio se carem i krenuo da progoni Darija po još nezauzetim dijelovima carstva. U želji da mu „osvježi“ u provinciji Baktriji, lokalni satrap zarobi i pogubi svoga cara Darija i leš isporuči Aleksandru. Aleksandar sa leša skine carski prsten i stavi na svoju ruku i naredi da se Darije sahrani uz sve carske počasti. Naravno, i da se zarobi i pogubi izdajnički satrap.
Karma je stvarno kurva. Ili možda pravedna kazna. Teško je donositi sudove o metafizičkim fenomenima. Što se događa danas sa našim akterima stvaranja Srpskog sveta, slugama Aleksandra Picoustog protiv sopstvene domovine, pokušaću da dočaram u nastavku. Poći ću, naravno od Đeda, spiritus movensa i glavnog izvođača. Picousti je tu manje bitan. Bitne su samo njegove i ruske pare i njihovi obavještajno-propagandni aparati. Ostali učesnici su amoralna i ambiciozna pestokupljevina sa maničnom, ne voljom, nego žudnjom za moć. Zaslužnija za uspješnost ove izdaje je DPS od sve političke buranije iz bivše opozicije. Zašto? Zato što je za trideset godina stvorila kadrovski beton od špekulanata, valorizatora, korumpiranih demagoga kojima je bitnije kohabitacijom sačuvati kontroverzno stečeni imetak nego sačuvati otadžbinu.
A da, i naši prijatelji iz naše evropske kuće koji su vizionarski zaključili da je najbitnija promjena ma kakva bila i gdje god nas odvela.
Rečeni Đedo je mutirao Boga i pervertirao vjerske dogme i kanone da bi proizveo masovnu epidemiju moždanih srboiluzija kod litijaških sankilota i osvojio vlast na izborima i proglasio vladu u manastiru. Svi opozicioni lideri su morali na izbornim listama zauzeti mjesta koja im je Đedo odredio, pa makar bila i poslednja, a njegov dotad anonimni proteže je preuzeo liderstvo nakon pobjede vlast. Na vrhuncu moći Đedo umrije, da li od korone koju je ignorisao i liječio tamjanom ili je to ipak bila Božja kazna.
Kako kad je izgorio u borbi za očuvanje crkve i na Božjem putu i bio arhiepiskop i pastir Božjih jaganjaca? Tako što je Đedo bio obrazovan i znao je da je Niče objavio da je Bog mrtav i da je odavno u toku „prevrednovanje svih vrijednosti“. Da na mjesto iščezlog autoriteta Boga i iščezlog autoriteta crkve sa njenom propovjedničkom misijom, stupa autoritet savjesti i nadire autoritet uma. Stvaralaštvo, ranije svojstveno biblijskom Bogu, sada postaje odlika ljudske djelatnosti. Tako otprilike Ničeovu metafiziku „Volje za moć“ tumači Hajdeger, veliki filosof i veliki podržavalac nacionalsocijalizma, što su bili i Đedovi idoli i učitelji Justin Popović i Nikolaj Velimirović. No, Đedo je ipak pogrešno dumao pa je prevrednovanje svih vrijednosti razumio - kao obezvređivanje svih vrijednosti. Sva ova svetosavsko-litijaška priča bila je samo pokušaj vođenja ostavinske rasprave o nasljeđu na sakralnoj i materijalnoj imovini ostaloj iza preminulog Boga. Zato ga je, kažem možda, kaznio Bog, koji je, opet možda, preživio na nekom metafizičkom limesu monada ili nekoj drugoj onostranoj vukojebini.
Sahrana je bila veličanstvena i među hiljadama bolom skrhanih bio je i patrijarh Pirinej i imperator Picousti i krem de la krem ,,Srpskoga sveta“ i domaćih podanika. Niko se nije bojao korone u prisustvu svetinje. Nije prošlo ni devet mjeseci, a Đedo je postao predmet sprdnje, čak i crkve i Picoustog koji se bojao Đeda kao đavo od krsta. Brzopotezno se uz poruge rastjeruju svi istaknuti Đedovi ljudi, a Džoanikije prolazi katarzu i transformaciju poput one iz Savla u Pavla.
Sada su svi konstituenti vlasti u ratu svak protiv svakoga, a siguran sam da se ni opozicija i procrnogorski pokreti ne bi mogli ujediniti te smo svi, a ne samo Milo i DPS, pušteni niz vodu. Svaka noć koju ova vlast zanoći je noć skuplja od vijeka. U ekonomskom smislu mislim, a ne u smislu neke strasti prema pomahnitalim diletantima. Ovako nećemo moći ni do Božića. Ima li ovome kraja ili nekog izlaza?
Niče koji nas je u ovo sve uvalio „Voljom za moć“ kaže: „ Imamo umjetnost da ne bismo stradali od istine“. Ma pusti tu priču, druže Niče. Kad ti je ministrica kulture psihodelična četnička lujka, nema ti spasa. Karma je stvarno kurva.
