Postoje ljudi čiji se životni put može ispričati kroz gradove, brodove i luke. A postoje i oni kod kojih se iza svakog imena broda, svake luke i svakog putovanja krije čitava jedna životna priča. Takav je i životni put Borislava Bora Martinovića, čovjeka koji je more upoznao još u mladosti, a potom mu posvetio najveći dio svog profesionalnog života.
Djetinjstvo i porodično nasljeđe
Rođen je 9. avgusta 1932. godine na Cetinju, ali su njegovi prvi životni koraci bili vezani za više primorskih gradova. Njegov otac je bio Marko Jošov iz Bajica, inženjer agronomije, oficir carske ruske vojske, junak sa Istočnog fronta i nosilac četiri Ordena Svetog Đorđa, kasnije kapetan Crvene armije i učesnik Oktobarske revolucije, a u Drugom svjetskom ratu sastavljač čuvene Bajičke rezolucije marta 1942. koju je, sa još petoricim Martinovića, odnio Biroliju Piroliju na Cetinje nakon čega je uhapšen i odveden u zarobljeništvo.
Njegov dom u Banskim stanovima na Cetinju, nakon Drugog svjetskog rata postao je mjesto okupljanja najviših državnih funkcionera i jedna vrsta pripremne stanice za one koji su trebali da preuzmu najviše dužnosti na više federalnom nivou. Boro Martinović je djetinjstvo provodio u Topolici kod Bara, Kotoru, Herceg Novom i Dubrovniku, prateći oca, inženjera agronomije, čija ga je služba vodila iz jednog mjesta u drugo.
Tako je odrastao u ambijentu primorja, među ljudima kojima su more, brodovi i luke bili dio svakodnevice. Možda je upravo tada, još kao dječak, počeo da se oblikuje njegov budući životni poziv.
Od pomorske škole do kapetanskog zvanja
Izbor je pao na pomorstvo. U Kotoru je završio Srednju pomorsku školu, nautički odsjek, a krajem 1953. godine otišao je na odsluženje vojnog roka u mornaricu, u Pulu. Po povratku, u martu 1955, dolazi u Rijeku i zapošljava se u Jadranskoj slobodnoj plovidbi.
Njegova životna priča ostaje svjedočanstvo jedne generacije pomoraca koja je znanje sticala na moru, usavršavala ga u svijetu i svojim radom povezivala domaće pomorstvo sa međunarodnim pomorskim i brodograđevnim tokovima
Tu počinje njegova prava pomorska priča – najprije kao kadet, a zatim, nakon položenog ispita za poručnika trgovačke mornarice u Bakru 1956. godine. Kao drugi oficir palube plovio je brodovima Jadranske Slobodne Plovidbe do avgusta 1957. godine.
Nije se dugo zadržao samo na domaćim plovidbama. Već 1957. godine odlazi u inostranstvo i ukrcava se na britanski brod „Jannifer Jane“, kompanije „F. W. Chambers“ iz Londona. Bio je to važan korak u njegovom profesionalnom sazrijevanju, ali i susret sa međunarodnim pomorstvom, drugačijim radnim navikama i ljudima različitih kultura.
Ipak, Martinović je znao da iskustvo sa mora treba pratiti i stalno usavršavanje. Krajem 1958. prekida plovidbu i nastavlja školovanje na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Diplomira 1960. godine i polaže ispit za kapetana duge plovidbe. Time stiče najviše profesionalno zvanje u svojoj dotadašnjoj nautičkoj karijeri.
Već u januaru 1961. ponovo je na moru, na brodu „Morava“, nekadašnjem“ Circle“, najprije kao prvi oficir palube. Krajem iste godine preuzima i dužnost zapovjednika broda. Plovidba na liniji Sjeverna Evropa-Mediteran donijela mu je nove odgovornosti, jer zapovjednička dužnost nije značila samo upravljanje brodom već i brigu o posadi, teretu, sigurnosti i svakom detalju putovanja.
Etiopija – sedam godina u službi međunarodnog pomorstva
A onda je uslijedio jedan od najznačajnijih i najneobičnijih perioda njegovog života – odlazak u Etiopiju.
U septembru 1963. godine Martinović napušta brodsku službu i odlazi u Massawu kao stručnjak za međunarodnu tehničku saradnju. U toj važnoj etiopskoj luci obavlja poslove lučkog kapetana i rukovodioca lučke pilotaže. Sedam godina, sve do 1970, njegovo radno mjesto bilo je u luci, među brodovima koji su dolazili iz različitih djelova svijeta, pomorcima, pilotima i lučkim službama.
Njegovo znanje i iskustvo tu nijesu ostali ograničeni samo na lučke poslove. Radio je i kao brodski vještak i inspektor za ugledne međunarodne klasifikacione ustanove: „Lloyd’s Register of Shipping“ iz Londona, „Germanischer Lloyd“ iz Hamburga i „Det Norske Veritas“ iz Osla. Više od šest godina bio je angažovan i kao ekspert za „United Kingdom P&I Club“ iz Londona.
Takvi poslovi zahtijevali su veliko stručno znanje, odgovornost i povjerenje. Brod se, naime, ne procjenjuje samo po izgledu ili opremi – iza svakog stručnog nalaza stoje sigurnost plovidbe, odgovornost vlasnika i životi ljudi koji na njemu rade. Martinović je svojim angažmanom u međunarodnim institucijama potvrdio da iskustvo stečeno na moru može biti dragocjeno i daleko izvan palube broda.
Povratak plovidbi i nova profesionalna poglavlja
Po povratku iz Etiopije, u julu 1970. godine, ponovo se vraća plovidbi i zapovijedanju brodovima stranih kompanija. Krajem 1972. godine iskrcava se i zapošljava u riječkoj Luci u kojoj je do 1974. radio u plovnom parku. Potom ponovo odlazi na more, ovog puta kao zapovjednik brodova alžirske nacionalne kompanije „CNAN“, đe ostaje do januara 1978. godine.
Rijeka je, međutim, ostala njegovo važno profesionalno uporište. zapošljava se u spoljnotrgovinskom preduzeću „Univerzal“, đe od 1978. do 1985. obavlja dužnost direktora predstavništva. Njegov posao tada dobija novu dimenziju: umjesto brodova i plovidbenih ruta, u središtu pažnje nalaze se tehnologija, brodogradnja i međunarodna privredna saradnja. Radio je kao zastupnih stranih firmi koje su proizvodile opremu za brodograđevinsku industriju.
Neki ljudi more ne napuštaju ni onda kada siđu sa broda. Ono ostane u njihovim pričama, iskustvu i načinu na koji gledaju na svijet i kad zauvijek odu kao Boro 13. septembra 2026. u Rijeci
Posebno se posvetio saradnji sa švedskom kompanijom „Hägglunds“, poznatim proizvođačem brodskih dizalica. Zahvaljujući njegovom angažovanju, unaprijeđena je saradnja ove kompanije sa riječkim brodogradilištem „3. maj“.
Kruna tog poslovnog povezivanja bio je ugovor o licencnoj proizvodnji brodskih dizalica u riječkom brodogradilištu. To nije bio samo poslovni uspjeh već i primjer kako stručnost, poznavanje pomorskih potreba i sposobnost povezivanja ljudi i kompanija mogu doprinijeti razvoju domaće industrije.
U martu 1985. godine kada je „Hägglunds“ postao član ASEA grupacije, zasnovao je radni odnos u švedskom predstavništvu ASEA u Zagrebu. Međutim, kako je i dalje bio zadužen za brodske dizalice najveći dio vremena provodio je i radio u Rijeci. Tu je radio sve do kraja 1990. godine.
Čovjek koji more nikada nije napustio
Ni početak devedesetih nije značio kraj njegovog profesionalnog angažmana. U januaru 1991. „Hägglunds“ se izdvaja iz ABB-a i otvara svoje predstavništvo u Opatiji, a Martinović preuzima mjesto direktora. U tom poslu sarađivao je sa sinom Dejanom Martinovićem, tehničkim direktorom. Zajedno su radili na poslovima prodaje i proizvodnje brodskih dizalica, sarađujući sa riječkim brodogradilištem „3. maj“ i brodogradilištem u Varni u Bugarskoj.
Ratna zbivanja i kriza brodograđevne industrije ubrzo su promijenili poslovne prilike. Martinović 1992. godine prelazi u „Hägglunds“ u Trstu u kojem nastavlja da radi sve do 1996. godine, kada odlazi u penziju.
Ali možda je najvažnije to što je kroz sve te uloge ostao čovjek koji je svoje znanje gradio na iskustvu, a iskustvo prenosio u svaki novi posao. More ga je naučilo odgovornosti, luka ga je naučila strpljenju, a međunarodni poslovi pokazali su mu koliko vrijede stručnost, povjerenje i dobra saradnja.
Iza njega je ostao životni put koji je teško svesti na jednu profesiju ili jednu funkciju. Bio je pomorac, oficir palube, kapetan duge plovidbe, zapovjednik broda, lučki kapetan, rukovodilac pilotaže, brodski vještak, međunarodni ekspert i direktor. Plovio je na brodovima različitih kompanija, radio u lukama na drugom kraju svijeta i sarađivao sa velikim evropskim pomorskim i industrijskim ustanovama.
Tokom penzionerskih dana, Borislav Martinović vrijeme je posvetio porodici i unucima. Poslije brojnih putovanja, brodskih smjena, luka i poslovnih sastanaka, došlo je vrijeme za mirniju plovidbu – onu porodičnu, u kojoj su najvažniji bliski ljudi i trenuci provedeni zajedno.
Njegova životna priča ostaje svjedočanstvo jedne generacije pomoraca koja je znanje sticala na moru, usavršavala ga u svijetu i svojim radom povezivala domaće pomorstvo sa međunarodnim pomorskim i brodograđevnim tokovima.
Jer neki ljudi more ne napuštaju ni onda kada siđu sa broda. Ono ostane u njihovim pričama, iskustvu i načinu na koji gledaju na svijet i kad zauvijek odu kao Boro 13. septembra 2026. u Rijeci.
Nema više poziva ni naših susreta na Cetinju ili Dobroti. Nema razmjene mudrih misli i šala ni „Rijeka, jel se čujemo?“. Briga o Crnoj Gori i dugi razgovori o istoriji bili su vječne teme. Njegovim odlaskom kao i ranijim odlaskom prof. dr Dragana Ćira Martinovića, Rijeka je ostala bez dva velika bajička barda i vrhunska pomorska stručnjaka.
Pojam velikog džentlmena, poliglote koji je i pored sjajne karijere i nepregledne pučine uvijek bio gospodski zagledan prema vrhovima Lovćena i njegovim Bajicama. Planirali smo novi susret, porodično okupljanje i razgovore o porodičnoj istoriji. Mirno ti more, dragi kapetane. Čekamo te.
